Novu Godinu i novo desetljeće dočekala sam na najprometnijem mjestu u New Yorku koje je samo jednom godišnje , na 31.12., nekoliko minuta prije ponoći, najpustije mjesto u New Yorku.
Radi se, naravno, o podzemnoj.
Zašto bi itko namjerno dočekao Novu Godinu u podzemnoj, a pogotovo u gradu kao što je New York koji slovi za jednu od najpoznatijih svjetskih novogodišnjih destinacija (ili destinacija uopće), možda se pitate. Ako mislite da se u podzemnoj odigravao neki totalno kul, hipsterski, tajni, u doslovnom smislu riječi - underground party, na žalost, u krivu ste.
Mom dočeku novog desetljeća 20-ak metara ispod zemlje Grada Koji Nikada Ne Spava kumovale su tri stvari: osobna neorganiziranost (koju od milja volim zvati spontanost), panika od ljudi koji mokre u pelene i 1 margarita previše. Ili dve.
Za razumijevanje ove priče nužno je vratiti se nekoliko tjedana unazad i objasniti kako i zašto sam uopće završila u New Yorku.
Razloga za slaviti Novu Godinu u New Yorku ima nebrojeno, a ovo su samo tri.
Poznati Ball Drop koji okuplja preko milijun posjetitelja na Times Squareu i milijardu gledatelja diljem svijeta
Da, dobro ste pročitali. U centru Manhattana se za doček okupi preko milijun ljudi, a ovaj događaj putem ekrana navodno prati preko milijardu gledatelja diljem svijeta. Zašto, pitate se?
Radi se o jednoj od najpoznatijih svjetskih tradicija vezanih uz proslavu Nove Godine koja datira iz 1907. godine, od kada se na ovaj način obilježavala svaka nova godina izuzev 1942. i 1943. Lopta se 31.12. u 6 popodne podigne na vrh jedne zgrade na Times Squareu odakle se pusti da padne točno u 23 sata i 59 minuta kako bi njen pad u 00:00 obilježio ulazak u novu godinu. Napretkom tehnologije tijekom vremena mijenjao se i dizajn lopte. Lopta, težine nešto preko 5 tona, u početku je bila izrađena od drveta i željeza te osvijetljena sa 100 povezanih žaruljica. Trenutno izdanje lopte sadrži LED rasvjetu i vanjsku površinu koja se sastoji od trokutastih kristalnih ploča radi čega svijetli u 16 milijuna boja.
Oko milijun ljudi, uz razne nastupe poznatih izvođača i zabavni program, čeka ponoć i pad lopte kada se svi međusobno ljube i čestitaju, a u zrak poleti više od tonu konfeta. Biti u NYC za Novu Godinu kao turist, a ne vidjeti ball drop jednako je kao doći u Rim i ne vidjeti Colloseum. U Pariz i ne vidjeti Eiffelov toranj. U Zagreb i ne vidjeti makar jednu fontanu.
Ako vam se pad neke lopte, bez obzira koliko svjetlucava i teška ona bila, ne čini kao nešto mindblowing, niti kao razlog da to prati milijarda ljudi diljem svijeta – niste ludi. Činjenica da ovaj, ni po čemu spektakularan događaj, gleda toliko mnoštvo ljudi dokazuje samo to kako je Amerika i otac i majka reklame i marketinga. Jedino spektakularno u čitavoj priči je što ćete rijetko kada (nikada) u životu imati priliku stajati na okupu s milijun ljudi koji zajedno nešto slave. Upravo iz tog razloga mnogi hrle u New York za Novu Godinu, ne samo iz drugih krajeva Amerike, već i iz čitavog svijeta. Na Times Squareu u to doba nećete naći niti jednog Njujorčanina osim onih koji su plaćeni da budu tamo, no o tome nešto kasnije.
Jedna od najljepših lokacija za gledanje vatrometa
Pogled s Brooklyn bridgea na Manhattan skyline zaista je pogled koji oduzima dah u bilo koje doba dana ili godine. Nadodaj na to spektakularni vatromet i nebo u milijardi boja i jednako toliko prilika za savršenu Instagram fotku i imaš dovoljno dobar razlog da Novu Godinu dočekaš ni manje ni više nego na mostu. Mnogi ljudi, čak i Njujorčani, kažu da se ovaj vatromet ne propušta.
Brojni rooftop partiji i klubovi
O partijima i proslavama u klubovima i na rooftop barovima ne treba ni pričati. Apsolutno svako mjesto u gradu je krcato, a ona najbolja i najekskluzivnija rezervirana davno prije Nove Godine. Ako želite partijati, ali i imati pogled na grad i vatromet, najbolja ideja je dočekati Novu Godinu na jednom od poznatih barova koji se nalaze na vrhovima visokih nebodera. Za sam ulaz na jedno od takvih mjesta platit ćete od 200 dolara na više.
Kako i zašto sam onda u ponoć završila u New Yorku u podzemnoj? I zašto umjesto na stotine fotki vatrometa s dočeka, ja u mobitelu imam samo jednu i to ovakvu fotku?
1. osobna neorganiziranost (koju od milja volim zvati spontanost) Bez obzira na sve ove genijalne razloge za doček Nove Godine u New Yorku, ja sam za Novu ovdje završila sasvim slučajno. Kako slučajno završiš u New Yorku legitimno je pitanje. Hm… možda je najtočnije reći da je bio Black Friday, a ja sam imala pristup internetu. Bilo je 11 navečer, ležala sam u krevetu i bezvoljno skrolala po online shopovima ASOSA, Zare i sličnih kad mi je palo napamet provjeriti ima li možda koja aviokompanija neki povoljan deal. Pretražujući velike aviokompanije nisam naišla ni na kakve ponude pa sam, više iz dosade nego ozbiljne namjere, odlučila upisivati random destinacije na Skyscanner. Krenula sam s Azijom jer ideja o Novoj Godini na plaži je prvo što mi je palo napamet. Nažalost, ali očekivano, sve su karte bile i skuplje nego inače jer nisam ja jedina koja želi slaviti Novu Godinu sa stopalima u toplom pijesku i hladnom Margaritom u ruci.
Odlučim provjeriti Ameriku.
Postoje ta dva road tripa o kojima maštam već duže vrijeme. Jedan je malo veći pothvat i ide od istočne obale, cross country, do Kalifornije. Za to treba puno više vremena i novaca nego što imam sada. A drugi…drugi je, kako sam ga ja nazvala, glazbeni road trip koji uključuje 3 najmuzikalnija grada u Americi – New Orleans kao prijestolnicu jazza, Memphis kao dom bluesa i Elvisa, i naposlijetku, centar country glazbe, kaubojskih čizmi i šešira – Nashville.
Nakon različitih kombinacija gradova i datuma, odjednom ugledam cijenu od 3200kn za New York iz Zagreba i to na 27.12., netom prije Nove godine. Svatko tko je ikada putovao iz Hrvatske za Ameriku ili gledao karte, zna da je ovo BEST BUY uvijek, a pogotovo na ove datume kada je NYC top destinacija. Avioprijevoznik – Air Serbia, koja za NYC za razliku od nas, ima direkt letove iz Beograda. Što se događalo sljedećih nekoliko minuta ne znam točno ni sama. Recimo da se dogodio svojevrsni black out čija je posljedica bio 1 novi mail u mom inboxu s kartom za New York.
Drugi dan čula sam se s prijateljem koji je rekao da bi mi se pridružio na ovom road tripu, kaže, treba mu odmor, ali može tek početkom prvog. Kažem može. Provest ću par dana u New Yorku, a onda on dolazi i letimo za New Orleans gdje ćemo rentati auto. Odlično, imamo kakav takav plan, a o detaljima ćemo kasnije.
Ovaj razgovor od 10 -ak minuta bilo je ujedno moje jedino „planiranje“ koje sam napravila u vezi ovoga puta. 12. mjesec bio je standardno kaotičan, a uz to je trebalo raditi 3 puta više kako bih si mogla priuštiti tri tjedna tijekom kojih neću raditi.
Božić se stvorio niotkuda, a ja sam shvatila da nemam pojma ni gdje u NYC spavam, a kamo li da znam gdje ću slaviti Novu godinu. Otvorim Airbnb i shvatim da nema sobe ispod 200 dolara po noći, ista stvar i s hostelima. Upalim CS aplikaciju iako sama ne mogu smisliti putnike koji se javljaju u posljednji tren i gotovo nikada ih ne prihvaćam jer pokazuju nepoštovanje prema vremenu i životu domaćina. Još jednom mi život dokazuje kako nikada ne treba srati ni po kome i ni po čemu jer ćeš gotovo sigurno, prije ili kasnije u životu, ti biti ta osoba i napraviti nešto za što sada tvrdiš kako „ne bi nikada“. Progutam ponos, pregazim principe i mahnito krenem slati rikveste po čitavom Manhattanu, Brooklynu, Astoriji, pa i New Jerseyu. Pitam i prijatelje imaju li koga u NYC znajući da nema šanse da nađem nešto 2 dana prije puta, a i sigurno svi imaju planove za Novu Godinu. No čini se da me pri ovom putovanju prati neka sretna zvijezda što će se pokazati još puno puta u sljedeća tri tjedna.
Titus
Dobivam mail da mi je smještaj odobren, ni manje ni više nego na Manhattanu. Na brzinu pregledam reviewe svoga hosta Titusa i napravim uobičajeni stalker check njegove osobe na društvenim mrežama i razmijenim s njim nekoliko poruka. Titus je Njujorčanin born and raised, preko dana (a ponekad i noći) vatrogasac, a u slobodno vrijeme piše pjesme koje objavljuje na instagramu, meditira, putuje i svira nekoliko instrumenata. Titus kaže kako nema nikakvog problema što se javljam u zadnji čas i kako mogu ostati i za Novu godinu, stan je prazan jer on radi noćnu na Times Squareu. Odgovaram odlično i vidimo se ubrzo, pomalo ne vjerujući svojoj sreći. Dva dana kasnije, s Titusom i njegovom drugom couch surfericom iz Australije sjedim na kauču u dnevnom boravku na Broadwayu i slušam ploče.
Sljedećih nekoliko dana provodim šetajući New Yorkom i po treći puta obožavajući ovaj grad. 31.12. je, a ja shvaćam kako nemam još nikakvog plana oko toga gdje ću dočekati najspektakularniju noć u godini. Razmatram opcije. Dan ranije mi se javio dečko iz Srbije kojeg sam upoznala u hostelu na Tajlandu prije par godina i za kojeg sam skroz zaboravila da živi u New Yorku. Na mojim storijima je vidio da sam u gradu. „Heeej Laro, pa otkud ti tu, bilo bi super da se nađemo. Gdje ćeš za Novu? Moja cura će da radi neki house party pa ako nemaš planova pridruži nam se.“ Oduševljena time što sam u New Yorku tek 2 dana i što me netko koga sam upoznala na sasvim drugom putovanju pred toliko godina zove na kućni party, razmišljam na trenutak o toj ideji. „Zvuči odlično, hvala ti na pozivu, ali znaš, nisam u New Yorku svaki dan pa voljela bih Novu dočekati negdje vani, vidjeti vatromete, ili taj ball drop, znaš, turističke stvari. „ Nino se nasmije, kaže da razumije i nadoda: good luck with the ball drop.
Pitam Titusa kako to sve skupa uopće izgleda. On kaže kako nikada nije bio na ball dropu u čitavih svojih 27 godina života u New Yorku. Ja pomalo u šoku pitam pa kako to, pa to je najpoznatiji doček na čitavom svijetu. Odgovara mi protupitanjem - što misliš kako izgleda to kada se milijun ljudi krene slijevati na jedan trg, u zemlji koja je poprilično paranoična po pitanju terorističkih napada, pa onda zagrade sve ulaze na trg i puštaju jednu po jednu osobu pritom je pregledavajući? Ma zezaš? Pa kako stignu to sve, pitam zbunjeno. E, to je onaj najluđi dio, smije se Titus i krene objašnjavati nešto što nas vodi do razloga broj 2 u priči „zašto sam za Novu završila u podzemnoj“.
2. panika od ljudi koji mokre u pelene
Ljudi krenu dolaziti na trg još rano ujutro na Staru godinu, noseći u ruksacima hranu (ali ne i cugu jer je zabranjeno cuganje na javnom mjestu) i onda čekaju po nekih 15, a nekad i više sati, kako bi u ponoć s najbolje pozicije vidjeli ball drop. Ono najluđe od svega je što na Times Squareu nema wc-a tako da mnogi od njih na sebi nose pelene kako bi osnovne biološke potrebe mogli obavljati tamo, sve to dok se 15 sati smrzavaju na otvorenome, bez cuge! Ali ajde, ove godine im makar ide u prilog što je dosta toplo, komentira Titus dok ga ja blijedo gledam.
Želiš mi reći kako se ljudi dobrovoljno smrzavaju 15 sati kako bi u novu godinu ušli trijezni i popišani? Sve samo da vide neku loptu koja padne u ponoć, pitam ga u nevjerici? Upravo tako, odgovara Titus.
Gledam ga pomalo sumnjičavo i zaključujem kako sigurno pretjeruje i da se ovdje radi o tipičnom slučaju hejtanja turističkih stvari u svome gradu i kako nekome tko tu živi čitav život sigurno idu na živce horde turista koji se slijevaju u grad, ali da to jednostavno ne može biti baš tako kako je opisao, tješim se iako me pomisao na to da doček moram doslovno čekati i pritom ne mogu ni cugati, a biti okružena milijunom ljudi pomalo plaši.
Titus govori kako je noćas trebao raditi na Times Squareu tj. sjediti u vatrogasnom vozilu i biti u samom centru tog ludila, ali kako ga je stariji kolega zamolio da preuzme smjenu tako da mu se oslobodila večer. Mobitel mu zvoni i čujem kako se s frendom dogovara oko toga kako bi večeras mogli kod njega chillat, slušat ploče i jesti 'shrooms. Hey, you are welcome to join, kaže.
U isto vrijeme ja dobivam poruku na mobitel koja kaže: Got the night off, coming today to NYC. What are we doing?
I tako sam između kućnog tuluma i ležanja na kauču, odlučila doček provesti na ulicama Manhattana, „we'll be spontaneous“, odgovaram frendu ni ne sluteći koliko ti New York za Novu godinu ne dozvoljava spontanost i nepripremljenost.
U 6 popodne našli smo se na Port Authorityju i prvo odlučili ići jesti. Grad je krcat i na svakom kutku se prodaju rekviziti za doček – kape, naočale, trube i razno razni šareni rekviziti. Pozitivna atmosfera je u zraku, od svuda se čuje muzika i ljudi su sretni i puni šljokica. Jeli smo u jednom finom talijanskom restoranu gdje je neki lik svirao na saksofonu, svi su bili obučeni u skupe haljine i odjela, a ja sam na sebi imala tenisice, božićni džemper na sobove i ruksak. Nije mi jasno zašto su nas uopće pustili unutra.
Nakon večere, oko 9 sati, odlučili smo prošetati do Times Squarea – nema smisla da ne vidimo taj ball drop kad smo već tu, složimo se oboje. Približavamo se trgu kada vidim prvu željeznu ogradu i policajce koji preusmjeravaju naivne ljude koji su mislili da mogu samo tako ušetati na trg. Prilazim jednom barba policajcu (uvijek u NYC tražim priliku da se obratim policajcima jer me oduševljava koliko su pristupačni i ljubazni) i pitam ga kako da uđemo na trg. Pokazuje mi gdje je red i kaže da stanemo na kraj njega. Ok, hvala i sretna nova, vičem ja još uvijek optimistična kako ćemo i mi večeras gledati ball drop na trgu. 9 sati je, program je počeo u 6, sigurno je većina ljudi već ušla unutra, malo ćemo morati pričekati, ali što sad, valjda se isplati. A onda nakon ponoć idemo u jedan od onih rooftop barova, brbljam ja i dalje, potpuno nesvjesna gdje se nalazim i kako za Novu Godinu nema šanse da samo tako ušetaš na neki rooftop bar. Na Manhattanu su u ovom trenutku milijuni i miljuni ljudi.
Vrlo brzo shvaćam kako sve ono što mi je Titus govorio o ovoj večeri je istina; hodamo već 15 minuta, a kraju reda ne vidi se kraj. Gledam sve te ljude kako stoje i veselo i strpljivo čekaju i ne smeta im gužva oko njih, makar tako ne djeluju. Već smo se udaljili koji kilometar od trga, ali ovoj gusjenici od ljudi se ne nazire kraj. Osjećam kako me lagano kreće obuzimati val panike dok se probijam među masom i shvatim– NE, ja ne želim čekati Novu Godinu u redu, boli me briga što je ovo once in a lifetime prilika, boli me briga i za „najpoznatiji doček na svijetu“, kvragu sve, pa ja ne želim provesti novu godinu okružena ljudima koji pišaju u pelene!
3. Jedna margarita previše. Ili dve.
Pogledam Arta i na njegovom licu vidim identičnu situaciju i užas. „Let's find a bar!“, kažemo u glas. Plan je bio sjesti bilo gdje na cugu i izguglati najbliži rooftop bar gdje ćemo dočekati Novu. Plan nam se činio sasvim realnim i ostvarivim. Ah, kakvi naivci. Naći bilo kakav kafić/bar/restoran koji ima slobodno mjesto nekoliko sati prije Nove Godine, pokazala se kao nova nemoguća misija. Ulazili smo i izlazili u desetke mjesta želeći samo dve stvari – alkohol i wc, ali Manhattan je uporno govorio: Sorry, we are packed.
Napokon kroz prozor jednog tapas bara ugledam šank za kojim su bile 2 slobodne stolice. Hvatam Arta za ruku i trčim unutra prije nego se netko nađe ispred nas, pozdravljam hostesu koja govori da su nažalost svi stolovi zauzeti i objašnjavam joj kako nama samo trebaju one 2 stolice na šanku. Smije se i govori 'of course'. Sretni kao da smo vidjeli 5 ball dropova, sjednemo i krećemo naručivati jednu margaritu za drugom.
Guglam rooftop barove i slijedi nova realizacija – sve je rasprodano. Već pomalo pripita od jakih koktela koje mi priprema vesela konobarica, govorim Artu: „You know what? F*** Manhattan, F*** ball drop, F*** the rooftop bars, lets buy some champagne and lets go to Brooklyn!“
Izlazimo iz restorana, 30 minuta do ponoći je. Mi smo na Manhattanu. U 30 minuta trebamo naći liquor store, kupiti šampanjac, i podzemnom doći do Brooklyn bridgea kako bi vidjeli vatromet. Dok smo kupili cugu bilo je 10 minuta do ponoći, a mi smo daleko i od ball dropa i od mosta i vatrometa. Na granici između plača i histeričnog smijeha pitam Arta što da radimo. On skroz skuliran odgovara – imat ćemo najposebniju proslavu nove na Manhattanu, umjesto tamo di su svi, idemo tamo gdje nema nikog. Gledam ga kao da je lud i govorim – ti si lud, gdje to nema nikoga??
Subway!
I tako sam vam ja u ponoć 2020. godine, u najluđem gradu na svijetu, u kojemu su milijuni ljudi se gužvali na trgovima, ulicama i klubovima, otvorila bocu šampanjca u potpuno praznoj podzemnoj u kojoj smo bili samo nas dvoje. Samo smo se smijali i ponavljali kako imamo jedno od najoriginalnijih njujorških iskustava – imamo se priliku voziti jednom od najprometnijih podzemnih na svijetu – sami.
Kada smo izašli iz vlaka bilo je 12.30, a podzemna je već bila gužvovita. Vatromet smo, za nekih 10- ak minuta propustili, i dok je na tisuće ljudi hodalo Brooklyn bridgeom iz smjera Brooklyna prema Manhattanu, mi smo jedini hodali prema Brooklynu.
Apsolutno sve što smo mogli napraviti krivo te večeri i jesmo, ali bez obzira na to, ovo je definitivno bila najzabavnija novogodišnja noć u mome životu. Oslobođeni pritiska „gdje ćemo biti u ponoć“, napokon smo se opustili. Noć je završila cuganjem na mostu s pogledom na Manhattan skyline i partijem do jutra u jednom klubu u Brooklynu u kojem smo završili s ekipom koju smo sreli - na mostu. Ball drop nisam vidjela, ali nije ni većina njujorčana, a da budem iskrena – nije mi uopće jasno u čemu je stvar? Ne znam točno za što u životu bih bila spremna pišati u pelene.
Isplaniraj svoje putovanje iz snova već danas i javi nam se, a naši agenti za putovanja će ti pomoći pronaći najbolju ponudu.
Jesi li avanturistički putnik ili svakodnevni putnik? U svakom slučaju za tebe pripremamo ažurne, zanimljive i korisne putničke informacije koje isporučujemo u tvoj virtualni poštanski sandučić svaki tjedan. Prijavi se i ostvari 10 % popusta na neke od naših produkata!
Prijava na e-novosti
Natrag na nomago.hr
