Tekst i fotke:
Vedra Regul Erent Ondrušek
Filip Erent Ondrušek
Pariz s dvogodišnjakom može biti divan, ali budimo iskreni, može nas i dovesti do ruba živaca. U ovom tekstu ćemo opisati realistično iskustvo kakvo smo mi doživjeli.
Znam da ima roditelja koji putuju s četvero djece na Šri Lanku i kažu da su se fenomenalno odmorili, ali mi ćemo ovdje opisati i poteškoće za sve nas ostale smrtnike čije je dijete potrbuške ležalo na podu usred Versaillesa. Detalje ćemo opisati u tom podnaslovu.
No, nemojte nas krivo shvatiti, i mi smo imali prekrasno putovanje i divne uspomene. Ukratko, cilj nam je da motiviramo i ohrabrimo vas, roditelje mališana, da putujete unatoč svemu.
Naš mali suputnik zove se Vilim, a u trenutku putovanja ima 1 godinu i 10 mjeseci. Za putovanje smo odabrali kraj lipnja kada se grupe u vrtićima ionako spajaju i kada su dani najdulji.
Karte nam je i ovog puta organizirao Filip Frigan iz Nomago Travel. U mlađim danima smo karte kupovali sami, ali u posljednje vrijeme avioprijevoznici često otkazuju ili pomiču letove radi korone ili nestašice osoblja u zračnim lukama. Zbog toga nam se isplati bukirati preko agencije jer ona onda rješava sva pitanja i posljedice takvih pomaka.
Povratna avio karta iz Zagreba i 3 noćenja već od 251 €!
Teško je dočarati Vilimovu fascinaciju avionima. Primijeti ih bez iznimke dok lete nebom, uperi prstić i viče Aion! Često vozimo u mjesto Mićevec da bi gledao polijetanja aviona sa zračne luke. Zato sam bila uvjerena da će dva sata leta proći bez po muke. Tata Filip nije bio toliko optimističan.
Let je bio od 9 do 11, a njegovo vrijeme za spavanje je taman malo kasnije. Savršeno, znači trebao bi biti dobre volje. Međutim, nakon prvobitnog oduševljenja motorima, krilima i oblacima, počeo je kaos. Nisu pomogli ni duda ni medo. On je naumio napustiti svoje mjesto u avionu pod svaku cijenu.
Nakon polusatne borbe stanje se smirilo, ali smo nakon slijetanja odlučili ipak uzeti taksi do hotela da što prije zaspi jer smo svi troje bili iscrpljeni. No, i vožnja taksijem je trajala punih sat vremena koliko bi nam trebalo i javnim prijevozom jer je na cesti uvijek gužva.
Sve u svemu, većina puta je ipak prošla mirno.
Nas je vizualno privukao mali boutique hotel koji se isticao slatkim detaljima kao što su francuski prozori, starinske slavine i retro detalji. Smješten u centru grada, family friendly, sa prekrasnim pogledom s karakterističnog pariškog balkona na Panteon.
Da smo putovali kao par, ovo bi bila savršena odluka, ali za put s djetetom ipak je nešto nedostajalo – ponuda ručka i večere u hotelu. Mislili smo da to neće biti problem. Hotel se nalazio u centru grada i bio je okružen desecima restorana u kojem god smjeru da smo pogledali. Osim toga bilo je i famoznih malih pekara, voćarni i dućana.
Na našu nesreću, Vilim koji inače ima savršen apetit i pojede sve što se stavi pred njega, ovaj put nije htio jesti ama baš ništa. Stoga, da je i postojala ponuda ručka i večere on ih vjerojatno ne bi niti pogledao, ali za ubuduće ćemo sigurno odabrati hotel koji ima ručak i večeru barem u ponudi.
Većina pariških restorana nema nikakvu infrastrukturu za djecu. Uglavnom su to maleni stolići na ulicama gdje djeca nemaju prilagođene stolce. Ako požele šetati restoranom, neminovno se zabijaju konobarima u noge radi manjka prostora.
Nismo jedni od onih roditelja koji smatraju da je djeci svuda mjesto. Jasno nam je da restoran nije idealan odabir za provesti sat ili dva s dvogodišnjakom, no ipak smo mislili (s obzirom na dobar apetit) i poučeni prijašnjim iskustvima odlazaka u restorane, da će sve biti u redu.
Dva smo dana pokušavali s ratatouille, juhom od luka i sličnim specijalitetima koje bi u Zagrebu pojeo bez ikakvog problema. Treći dan smo odustali i prešli na opcije kao što je pečena piletina s pomfritom, kruh i voda te voće.
Voće nas je osobito iznenadilo. Takvu visoku kvalitetu i božanstveni okus najraznovrsnijeg voća nismo kod kuće osjetili od kad smo bili djeca.
Ako dijete može spavati u kolicima, to je odlično rješenje. Mi nismo te sreće, pa smo dane organizirali tako da nešto posjetimo od jutra do 13 h i onda od 15 h do navečer.
Nekima će ovako rascjepkani dan zvučati užasno, i nama je, ali na kraju smo bili zahvalni na tome. Takva podjela dana na dva dijela omogućila nam je da izbjegnemo najjače sunce i da se zajedno s Vilimom odmorimo za drugi dio dana.
Filip i ja smo ponijeli male sličice za izradu pokaza i napravili smo si Navigo Decouverte pokaz (može se napraviti na bilo kojoj stanici) za 22 eura po osobi. On vrijedi i za putovanja vlakom do Versaillesa na jednoj strani i Disneylanda na drugoj. Vilim kao dvogodišnjak nije plaćao ništa. Pokaz nam se isplatio već nakon drugog dana.
Najčešće smo koristili podzemnu željeznicu, ali ona ima jedan ogroman minus. Naime, stanice uglavnom nemaju pokretne stepenice niti lift. To znači da smo u 6 dana jedno milijun stepenica naprosto nosili kolica gore i dolje. Ne moram ni reći koliko je to fizički naporno.
Lift je postojao samo na dvije stanice od kojih je jedna Abbesses (Montmartre) na kojoj smo vidjeli ogromnu gužvu pred liftom. Pfft, kome treba lift! Naravno, nitko vas neće pustiti preko reda radi kolica, tako da bismo i mi trebali čekati. Tada smo napravili valjda najgoru pogrešku na cijelom putovanju i krenuli stepenicama.
Naime radi se o stanici koja je najdublja u Parizu, 40 metara ispod zemlje sa spiralnim stubištem do površine. Doduše, zidovi na stubištu su lijepo oslikani. Da smo mogli doći do daha, vjerojatno bi nam bilo lijepo.
Vilim je naravno uživao kao rimski car i svako nošenje popratio glasnim smijanjem i cičanjem, kao da se ruga našoj muci. Možda se čini smiješno odnijeti kolica po nekoliko stepenica gore ili dolje, ali kada je to deseti put da ih nosite nakon cijelog dana hodanja onda i nije tako bezazleno. Pogotovo nakon 10 kilometara šetnje.
Za razliku od podzemne, busevi imaju dobru infrastrukturu za kolica, ali ne dolaze baš brzo na odredište.
Mjesec dana prije puta kupili smo karte za 9:30 h ujutro i nismo pogriješili.
Ovo je bilo jedino mjesto na kojem smo imali prednost radi dječjih kolica. Službenik nas je izvadio iz reda i doveo sasvim naprijed, spustio liftom i bili smo jedni od prvih posjetitelja.
Rijeka ljudi potrčala je prema Mona Lisi, a mi smo se polaganim korakom zaputili u podrum na izložbu Egipta. Dobrih pola sata smo mumije, sfinge i mi stajali usred egipatskih hramova potpuno sami. Vilim je kao mali frajer stavio ruke u džepove i nonšalantno hodao pokraj 6000 godina starih sarkofaga.
Kad smo pak došli do Mona Lise, ponovno su nas poveli mimo reda skroz naprijed. Pokušali smo uloviti fotku sa slikom svih slika, ali je Vilim u njenom podnožju odlučio pljunuti dudu na pod, tako da od tamo nemamo baš zgodnu uspomenu.
Od ovog posjeta očekivali smo najmanje, ali naš mališan se ipak zainteresirao za različite predmete, skulpture i slike tako da smo na miru obišli sve što smo htjeli bez ikakvog problema. Uspjeli smo istinski uživati u umjetničkim djelima. Ja sam, primjerice, pustila suzu na kip Nike (Viktorije), a Filip je uživao u dvorani sa slikama koje su prikazivale povijesne bitke.
Osim toga, Louvre ima puno stepenica, ali ima i dostupne liftove koje ljubazno osoblje otkrije samo odabranima (djeci).
Sve u svemu, ovaj posjet treba jako dobro isplanirati i paziti kojim danima su koje izložbe zatvorene. Primjerice. ja sam htjela vidjeti Hamurabijev zakonik i trebalo nam je pola sata jurcanja amo-tamo da bismo shvatili da je baš tog dana bio zatvoren. Nažalost, svi eksponati iz Mezopotamije nisu bili dostupni i zato treba pratiti obavijesti na stranicama.
Champs d’Elysees je ogromna široka ulica po kojoj djeca zaista mogu nesmetano trčkarati bez straha da će naglo izletjeti na cestu.
Dućani su uglavnom skupi i drže svjetski poznate brendove koje kupuju svi osim Francuza. Ako netko ima shoppingholičarsku crtu u sebi, dijete je savršeno društvo za šetnju jer će brzinom munje pažnju usmjeriti na drugu stranu.
Popodnevna šetnja Luksemburškim vrtovima bila je pun pogodak. Opuštena atmosfera, prekrasno uređen park i bespregledan prostor za dvogodišnjaka. Vilim je veselo trčkarao parkom uzduž i poprijeko, prebirao kamenčiće, promatrao golubove i trčao za njima.
Čak je i jednoj mladenki odlučio raditi društvo tijekom njezinog fotografiranja. Ne sumnjamo da su fotke ispale fenomenalno.
Na Eiffelov se toranj može doći liftom ili stepenicama ići do prve, druge i najviše etaže. Karte se trebaju kupiti par tjedana prije puta da se ulovi željeno vrijeme i datumi.
Ako je karta kupljena za, primjerice, 16:30 h, onda se ne može doći u 16 h ili ne daj bože kasnije od toga. Mi smo zakasnili 10 minuta i jedva smo stigli u red za svoju grupu. Zaštitari su užasno strogi po pitanju vremena i ne dozvoljava se nikakva fleksibilnost (djeca se ne smatraju izlikom).
Dakle, prvi lift se čeka oko 45 minuta. U liftu se kolica moraju sklopiti i svi su jedni drugima u krilu. Onda smo stajali gore na način da je uvijek netko bio naguran na nas i, naravno, svi su pokušavali uloviti dobru fotku jedni preko drugih.
Iako je pogled zaista prekrasan, Vilim je bio apsolutno neimpresioniran. Ovaj pothvat je donekle spasila Vilimova ljubav prema vozilima policije i hitne pomoći jer je s vrha tornja imao savršeni pogled na ceste koje okružuju toranj. Na cestama uvijek jure policijska vozila sa sirenama (takozvani “Ninu”). Mi smo mogli uživati u tornju dok je on uživao u vozilima, no i to je bilo vremenski jako ograničeno.
Ukratko, ako u sebi nemate želju osvojiti teritorij najviše etaže Eiffelovog tornja, pokušajte to izbjeći s kolicima. Ili se barem popnite kad dijete bude dovoljno veliko da može stepenicama.
Vilim se i danas rado sjeti Eiffelovog tornja. Često izvuče mali željezni suvenir iz vitrine ili ga oduševljeno prepozna u dalekovodima na autocesti.
Kada smo nakon 40-minutne vožnje vlakom došli na odredište, dočekao nas je znak da je sve rasprodano. Srećom, i te smo karte kupili dva tjedna unaprijed baš za taj datum.
Mi smo kupili jednodnevnu ulaznicu za 2 odraslih i odlučili smo se za Disneyland park. Drugi park koji se može posjetiti se zove Parc Walt Disney Studios.
Svi već znamo da je Disneyland namijenjen malo starijoj djeci ili odraslima kojima se ova želja nikad nije ispunila. No, definitivno se ima što za raditi i s manjom djecom.
Vilim nije do sad pogledao nijedan crtić tako da mu Disneyevi likovi nisu ništa značili. Ali je zato iskreno uživao u vožnjama.
Kolica i ruksaci bez vrijednih stvari mogu se komotno ostaviti ispred svake vožnje. Budući da se na svaku čeka oko 30 minuta, dobro je da se ne mora nositi cijeli teški ruksak. Uz svaki ulaz na vožnju stoji barem 30 dječjih kolica. Ako vas je strah da će vam netko uzeti kolica, park ima i svoja koja se mogu dobiti na ulazu.
Prvi je na redu bio Dumbo the Flying Elephant. Te vožnje se sjeća i sad, dva mjeseca kasnije. Malim joystickom je mogao upravljati hoće li naš slonić ići gore ili dolje.
Vožnje koje smo još prošli su:
Mad Hatter’s Tea cups
Le Carrousel de Lancelot
Casey Jr. Le Petit Train du Cirque
Le Pays des Contes de Paris
Ovi posljednji su brodići koji obilaze minijature dvoraca i najpoznatijih priča i bajki.
Tu nas je ulovila jaka kiša, a naše kabanice su beskorisno sjedile u ruksaku u kolicima koja smo ostavili ispred. Pokisli smo kao miševi iz Pepeljugine priče, ali i dalje je bilo prekrasno i čarobno iskustvo.
Redovi za vožnje su dugi, no nekako je sve u pokretu, veselo i šareno tako da smo bez većih problema dočekali svaku vožnju.
Prostorije Versaillesa znatno su manje od Louvrea. Sva masa ljudi koja ide iz jedne sobe u drugu prolazi kroz ista mala vrata i sve ih podjednako nije briga hoće li nagaziti kolica.
Malo dijete nema šansu vidjeti apsolutno ništa, a nakon 10 minuta u kolicima Vilim je počeo biti nemiran. Nije mu dugo trebalo da počne trčati uokolo.
Versailles uglavnom slavi dvije osobe – Luja XIV i Napoleona koji su po mom mišljenju ionako toliko prepuni sebe da mi nije ni bilo žao što moje dijete potpuno ravnodušno premješta reflektor ispod neke njihove slike.
Naravno, Filip je bio frapiran i osupnut ponašanjem našeg djeteta u tako važnoj povijesnoj instituciji pa ga je on pokušao disciplinirati.
Kad smo se poželjeli uslikati u čuvenoj Hall of Mirrors, Vilim se u znak protesta potrbuške bacio na pod i nisi ga mogao odlijepiti ni vakuumskom pumpom.
Vrtovi nemaju sadržaj za djecu, eventualno bi im mogla biti zanimljiva vožnja vlakićem koja kreće svakih sat vremena. Sve u svemu, možda ovo ipak nije mjesto za malu djecu.
Treba uzeti u obzir da smo Versailles ostavili za zadnji dan. Vilim je od ranog jutra pokazivao znakove da mu je dosta beskrajnog hodanja. Možda bi Disneyland bio bolji izbor za zadnji dan.
Posjet akvariju je zgodna aktivnost za mališane. Traje oko 40 minuta i blizu je Eiffelovom tornju.
Dvogodišnjaci obično vole gledati neobične ribice i rakove, a zvijezde ovog showa su bili morski psi u golemom akvariju.
Nama je osobno bila najdraža soba s akvarijima punim meduza jer pruža neki neobični mir usred ovakvog živahnog grada.
Galeries Lafayette je mjesto na kojem smo konačno shvatili da je francuska moda namijenjena samo strancima. Naime, Parižani i Parižanke se oblače na jednom jedinom provjerenom mjestu – ormaru svojih roditelja i baka.
Nitko od njih ne nosi Chanel i YSL, to nose uglavnom imućne Amerikanke koje žele izgledati kao Parižanke, a baš se zbog toga na njima vidi izdaleka da su turistkinje.
Također, nitko u Parizu ne prima novčanicu od 500 eura. U dućanima dižu ruke, mašu glavom i sklanjaju djecu ako vide taj komad papira zato što se povezuje s kriminalom.
Novčanicu od 500 eura ne možete iskoristiti niti razmijeniti NIGDJE osim u Galeriji Lafayette. Čak niti banke i mjenjačnice ne žele imati posla s vama. Nas je slučajno spasio sajam sireva koji se održavao u gradu, ondje su bili znatno susretljiviji po tom pitanju.
Kada smo obznanili da planiramo s Vilimom u Pariz, puno ljudi je reklo: “Ma ostavite ga doma” ili “Ma njemu od tog puta neće ništa ostati, a samo ćete se boriti s njim”.
Istina je, let do Pariza je bio prava bitka, vrijedna slike u Louvreu u dvorani s bitkama. Osim toga, svaki obrok se pokazao kao novi izazov. Djetetu je pred kraj svake smjene (jutarnje i popodnevne) polako već bilo dosta.
No, jedno je sigurno – koliko smo uživali mi u ovom putovanju toliko je i on. Trčkaranje po Luksemburškim vrtovima, gledanje kolona policijskih vozila, simpatični ulični zabavljač koji mu je ustupio svoja sredstva rada da i on radi balončiće te brojne druge zanimacije jasne samo njemu, sigurno će mu ostati barem u podsvijesti.
Vilim je u ovom putovanju uživao koliko i mi. I danas rado izvadi suvenire i fotografije i prstićem pokazuje gdje je bio i što je radio. Ako dvojite o putovanju u Pariz s dvogodišnjakom znajte da će biti zahtjevnih situacija, ali i da je sve to skupa vrijedno jedne prekrasne uspomene.
Mi smo za 6 dana nosili jedan veliki checked kofer i jedan mali ručni. S obzirom na to koliko smo toga kupili od suvenira, dobro je malo ostaviti lufta u koferu. Vilim je još koristio pelene tada, a one su potrošni materijal tako da su nam ostavile dosta mjesta.
Dječja kolica
Dječji outfiti = broj dana x 2
Plišanac za spavanje i plišanac ili igračka za dnevne šetnje
Spužvica i mali deterdžent – ovo nas je spasilo jer smo prali dude i čašice u hotelu
Tupperware za hranu – zgodno je s doručka ugrabiti kroasan ili voće i ponuditi djetetu u kriznim trenucima
Male posudice s bademima, orasima i sl. za užinu
Knjiga sa 7 priča za laku noć
Krema s faktorom zbog dugih šetnji
Udobna obuća za sve x2 ako nastanu žuljevi od jednih cipela
Tripod za držanje mobitela – bez ovog ne bi bilo obiteljskih slika
Fotografije za Navigo Decouverte pokaz
Isprintane karte za sve sadržaje kupljene unaprijed
Dezinfekcijske maramice
Jedan veliki ruksak u koji se spremaju rezervna robica, pelene, hrana i voda za dnevne izlete
Oprema za prematanje
Tanke kabanice
Zaštita protiv kiše za kolica
Kućna ljekarna za svaki slučaj, iako “pharmacia” ima na svakom koraku
U jednu polovicu kofera je išlo dijete, a drugu smo dijelili Filip i ja. Budući da on ima voluminoznije stvari, meni je ostala otprilike ⅙ kofera. Dakle, mama:
8 x kratka haljina
2 x kratke hlače bicke za ispod haljine (ili hulahopke ako je hladno)
Uživajte!
Isplaniraj svoje putovanje iz snova već danas i javi nam se, a naši agenti za putovanja će ti pomoći pronaći najbolju ponudu.
Jesi li avanturistički putnik ili svakodnevni putnik? U svakom slučaju za tebe pripremamo ažurne, zanimljive i korisne putničke informacije koje isporučujemo u tvoj virtualni poštanski sandučić svaki tjedan. Prijavi se i ostvari 10 % popusta na neke od naših produkata!
Prijava na e-novosti
Natrag na nomago.hr
