Nakon 2 mjeseca provedenih u Egiptu na volonterskoj praksi, odlučila sam se za korak dalje. Htjela sam pronaći stručnu praksu koja je plaćena, jer, trebalo se financirati od nečega i naučiti kako sam uspjeti preživjeti kao student u drugoj državi bez potpore roditelja. Europa je bila idealna za mene, ali dogodilo se nešto potpuno drugačije.
Uvijek sam zamišljala, bilo bi lijepo otići na praksu u Australiju, ali bila sam uvjerena da je to nemoguće i vođena tim stavim nikada nisam poslala ni jednu prijavu za daleki kontinent. Ovu praksu mi je ponudio dečko koji je bio zadužen za dolazne praktikante u Perthu, glavnom gradu Zapadne Australije, i nakon što je vidio moj životopis ohrabrivao me je da se prijavim i odradim intervju. Bacila sam se u to sve na glavu i govorila si, ma samo da probam mogu li ja to, i mislila nema šanse da dobijem i odem toliko daleko, a tu su i studenti iz cijelog svijeta koji su mi bili konkurencija. Puno sam se spremala i istraživala. Nakon dva kruga intervjua koje sam odrađivala u 3 ujutro po našem vremenu stigla je ponuda. U isto vrijeme, bila mi je ponuđena još jedna praksa, u Omanu, ali dvojba je bila poprilično laka. Osim u financijskom smislu.
To je bilo iskustvo ne samo u poslovnom segmentu, već u svakom segmentu mog života. Odlučila sam otići potpuno sama na drugu stranu svijeta s jednogodišnjom vizom i zdravstvenim osiguranjem na milijun dolara. Da, to je bio uvjet za dobiti vizu. Znala sam da obitelj i prijatelje neću vidjeti jedan duži period.
Za praksu sam se počela pripremati još u Hrvatskoj, prolazeći kroz razne materijale koje sam dobila. Praksu sam odrađivala u agenciji koja se bavi web dizajnom i digitalnim marketingom u gradu Perthu. Moji zadaci bili su raznoliki, koordinacija dizajnera i developera, komunikacija s klijentima i pisanje briefova, sakupljanje sadržaja za web, pisanje newslettera, social media marketing, organiziranje radionica i seminara. Često sam znala s direktorom odlaziti i na razne sastanke s klijentima gdje sam većinom samo slušala i upijala. Iako i to nekada nije bilo lako. Zamislite sastanak s klijentom snažnog australskog naglaska, rodom iz nekog “outback” mjestašca, lokalnog narječja i slenga gdje riječi nemaju svoj početak ni kraj.
Radno vrijeme je bilo standardno 9-5 h i kada sam ja završavala svoj posao, uvijek sam slušala frendove kako govore blago tebi, ti si gotova, a mi tek dolazimo na posao!
Još prvi tjedan po dolasku otvorila sam račun u banci, mirovinski fond, papirologiju i našla svoju adresu na kojoj na živjela idućih 9 mjeseci. Dijelila sam kuću s bratom i sestrom iz Vijetnama, a ostali cimeri su se izmjenjivali. Cura iz Nigerije, dečko iz Hong Konga, par iz Južne Koreje. Nije uvijek bilo lako živjeti s raznim običajima u kući. Ali o tome mogu napisati cijelu knjigu. Badnjak i Božić sam provela u kratkim hlačama, pričajući s obitelji putem Skypea i ručkom s cimerima. Te naravno tradicionalnim kupanjem na 42 stupnja u prosincu.
Ono što mi se sviđalo je plaća koja je u većini firmi svaka dva tjedna. Na taj san način mogla lakše rasporediti sve troškove u preskupom Perthu. Od plaće sam pokrivala stanarinu, režije, prijevoz, hranu, potrepštine, izlaske, odjeću (koje nisam ponijela dovoljno za sva godišnja doba) i štedjela za kraće izlete i moje veliko low-budget putovanje po istočnoj Australiji i cijelom Novom Zelandu.
Australci koje sam upoznala su me vodili na turističke atrakcije, parkove, plaže, ali za sve van Pertha sam morala naći ljude koji su poput mene spušteni na drugi kontinent s popisom što sve žele posjetiti i doživjeti. Tako sam pronašla ekipu preko grupa za backpackere koji su većinom bili kao i ja, iz Europe. Nakon što sam završila praksu u prosincu, krenula sam na svoje backpacking putovanje koje je trajalo 5 tjedana sa samo 13 kg stvari na leđima. Dugo sam to pripremala, Australija nije mala i trebalo je organizirati prijevoz, smještaj, ljude, uskladiti vremenske razlike, bookirati letove i u sve to uključiti Novi Zeland. Sve to s vrlo ograničenim budgetom.
Krenula sam od Melbournea, preko Sydneya gdje sam dočekala Novu Godinu, surferskog raja Gold Coasta, pa do Brisbanea gdje sam imala let za Auckland. Smještaj sam tražila preko couchsurfinga, a spavali smo i u autu, šatoru i hostelima gdje je bilo po 14 ljudi u sobi. Na Novom Zelandu sam provela 2 tjedna i proputovala oba otoka, letjela helikopterom nad ledenjakom, promatrala plavetne kitove nadomak Antarktike koja nam je bila najbliže u tom trenu, gledala na stotine dupina koje nas prate uzduž broda, posjetila Hobbiton - filmski set Gospodara Prstenova i doživjela jednu istinsku ljepotu prirode.
Nakon Novog Zelanda ponovno sam se vratila u Australiju na 2 tjedna gdje sam trebala zatvoriti sve račune, spakirati kofere i usput poslati 14 kg viška prtljage na tromjesečno putovanje brodom, jer nadoplata za avion je bila jednostavno preskupa.
Ovo je samo dio cijele priče. Kada iskusiš biti sam na drugom kontinentu gotovo godinu dana, bez ikoga svoga, shvatiš koliko je to teško, tu nema prijatelja i obitelji za potporu, svakodnevnih kava i druženja, sigurnosti. Jednostavno si prepušten sebi i usputnim prijateljima. Ali s druge strane ovo je iskustvo koje promjeni dio tebe i izgradi te, i zato uvijek preporučujem studentima koji su u mogućnosti da ne propuštaju prilike i neka skupljaju iskustvo, putovanja, studentske razmjene i projekte. Isplatit će se.
Započni svoju avanturu sada.
Jesi li avanturistički putnik ili svakodnevni putnik? U svakom slučaju za tebe pripremamo ažurne, zanimljive i korisne putničke informacije koje isporučujemo u tvoj virtualni poštanski sandučić svaki tjedan. Prijavi se i ostvari 10 % popusta na neke od naših produkata!
Prijava na e-novosti
Natrag na nomago.hr
