Ako postoji mjesto na kojem se u samo 15 minuta može proučiti ljudska psihologija, to je autobus koji kreće iz Zagreba prema Splitu. Ili zapravo na bilo kojoj međugradskoj liniji, ali najčešće se vozim ovom.
I prije nego što uđete u autobus lagano se pomolite u sebi da nitko ne sjedne do vas. Pogledavate na broj svoje rezervacije s unutarnjim nemirom „Hoće li netko biti na sjedalu do?“ Jer autobusi u pravilu nisu dupkom puni. Osim petkom i nedjeljom popodne kada se obično događa smjena studenata zimi, odnosno smjena turista ljeti.
Uglavnom, ispred autobusa već skenirate ljude oko sebe. Molite boga malo jače sada da pored vas ne sjedne ona gospođa koja se dere na telefon dok na speaker priča s nekom rodicom već 10 minuta. Nije vam posebno privlačna ni ideja da onaj znojni tip sjedi do vas, sigurno ćete se kad-tad dotaknuti, a sama pomisao na tuđi znoj na vama izaziva vam jezu.
Da biste sjedili sami, odnosno da nema nikog pored vas tih 5 sati vožnje, bitno je odigrati pravilno onih 15 minuta prilikom ukrcaja putnika. Za start, treba uletjeti među prvima u autobus, zauzeti svoje mjesto i postaviti taktiku. Ako sjedalo ostane prazno kad se autobus napuni i vozač upali motor, vaš autobusni jackpot je osvojen. Možete završiti predstavu.
Taktike koje putnici rade su razne, i iako su već viđene, dosta dobro rade!
Krenimo redom.
Najpoznatija taktika svih vremena jest staviti torbu na susjedno sjedalo. Po mogućnosti, što veća torba moguća. Ispod nje obavezno i ponekad dodatna vrećica, da izgleda kao da baš baš nema mjesta i da bi vas bilo koji upit da netko sjedne pored vas inkomodirao.
Psihologija iza toga prilično je jednostavna. Većina ljudi neće vas ni pitati je li mjesto slobodno ako postoji neka druga opcija. Radije će proći još nekoliko redova nego zamoliti nepoznatu osobu da makne torbu. Dok autobus nije pun ili se netko nije baš zapalio da sjedne na to mjesto jer, eto, ima rezervirano to mjesto, taktika funkcionira iznenađujuće dobro.
Pokazalo se, naime, da čak i uz rezervirano mjesto, mnogi isto vole sjediti sami pa prvo radije potraže drugu opciju. Naravno, ako netko ipak želi sjesti na svoje rezervirano mjesto, torba u sekundi završava u krilu, a njezin vlasnik uz onaj dobro poznati uzdah daje do znanja da ste upravo narušili njegov pažljivo planirani mir.
Zašto bi netko sjeo do prolaza kad je mjesto uz prozor obično bolje zbog pogleda? Zato da spriječite druge da tamo sjednu. Visoki ljudi vole sjesti do prolaza da mogu ispružiti noge, a i mnogi drugi koji imaju problema s koljenima. Time ste u startu elimirali određeni postotak mogućih suputnika. Osim toga, ljudima je neugodno tražiti uslugu od nepoznatih ljudi. Ako sjednete do prolaza, većina ljudi će automatski produžiti dalje u potrazi za mjestom gdje mogu sjesti bez pitanja. Ova mala psihološka igra često uspije.
Postoje ljudi koji imaju nevjerojatnu sposobnost zaspati bilo gdje i bilo kada, a posebno ih uspava vožnja. To su oni koje su roditelji kao bebe morali voziti uokolo da spavaju.
Ali nitko baš ne uđe u autobus, sjedne i baš odmah zaspe. To je taktika. Znaju oni da će drugima biti neugodno buditi vas i tražiti vas da se pomaknete pa će prvo potražiti drugo mjesto. Osim toga, pomalo se boje da ćete opet zaspati pa će vam oni služiti kao jastuk.
Svaki autobus ima barem jednog pacijenta kojeg nije briga za druge oko sebe. Nazove nekog i krene s pričom. Najčešće, barem po mom iskustvu, to rade gospođe u godinama. Vožnju autobusom koriste da pričaju sa svim prijateljima, susjedima i rođacima, a vi imate prijenos uživo.
Znate da je susjedin muž slomio bogu, da je šogor opet zaboravio registrirati auto i da je meso u mesnici preskupo.
Nitko nije tražio te informacije, ali svi ih dobiju besplatno. Bonus bodovi ako razgovor traje više od pola sata vremena i uključuje barem tri osobe koje se međusobno nadvikuju preko zvučnika. Ima i toga.
Zato je taktika da budete grozno neugodno glasni preko mobitela dok se drugi ljudi tek ukrcavaju jako jako dobra. Ne da ljudi neće htjeti sjesti do vas, izbjegavat će i par redova oko vas.
Umjesto obične torbe na sjedalu je torba za laptop, a osoba već nešto kuca po tastaturi. Osim laptopa, tu su dva mobitela, slušalice, punjač, tablet, a osoba očito već s nekim priča i govori „Ajmo to prebaciti na idući kvartal."
Nikom se ne da slušati tipkanje idućih nekoliko sati pa stoga puno puno tipkajte i na prvu ignorirajte rečenicu „Je li slobodno do vas?“ jer usput imate i slušalice na ušima.
Nema busa di netko ne jede pet minuta nakon polaska. Mislim da se u vožnji ljudima otvori specijalni centar za glad, nije da mi je nepoznato to da već oko Karlovca krenem misliti što bih mogla pojesti.
Ali ako krenete jesti čim sjednete u bus i to nešto bude ogroman sendvič koji se još pomalo i raspada na sve strane, dok je vas baš grozno za gledati dok se borite sa sadržajem, velika je šansa da ćete ostati sami na putovanju. Kako ste i htjeli.
Stavite li masku na lice, definitivno ćete biti osoba za koju će se drugi moliti da ne sjednu do vas.
Maska signalizira da ste bolesni, a nikom se ne da biti bolestan. Zarazit ćete druge pa će stoga drugi radije potražiti mjesto koje je prilično udaljeno od vas.
Poznate su vam ove scene i taktike? Ako ste se vozili autobusom, sigurno jesu. Sad ste možda i pomislili kako su neki bili mudri, prevarili su vas. Ili ste sebe potapšali jer ste vi profesionalac u ovom.
Kako god, puno nas u autobusu radi iste stvari. Svi imamo svoje male trikove kako bismo si put učinili ugodnijim, svi potajno želimo malo više prostora i svi se nadamo da će sjedalo pokraj nas ostati prazno.
Moja taktika je obično kombiniranje taktika 1,2 i 5. Sjednem pored prolaza, otvorim laptop (ili knjigu) dok i na sjedalo do prozora stavim torbu. Naravno, to ne radim ako vozač kaže pri ulasku kako je autobus pun, što ga uvijek pitam.
Pronađite autobusne linije, odaberite termin koji vam odgovara i rezervirajte kartu online u svega nekoliko klikova.
Back to nomago.hr/en
