Ako biste morali pogoditi koje je mjesto na Zemlji najsušnije, većina bi vjerojatno pomislila na Saharu, Atacamu ili možda arapske pustinje. Međutim, najneobičnija i najsušnija „pustinja“ uopće nije prekrivena pijeskom, niti je tamo vruće. Mjesto gdje kiša nije pala već par milijuna godina zove se McMurdo Dry Valleys ili Suhe doline McMurdo i nalazi se na Antarktici!
Na Antarktici postoji regija McMurdo Dry Valleys gdje kiša gotovo da nije pala oko dva milijuna godina. Zapravo, ima oborina, ali svega 100 mm godišnje. Da biste shvatili koliko je to malo, objasnit ćemo vrlo laički: tijekom godine ne padne toliko kiše da biste mogli napuniti jednu običnu kućnu kadu.
Zato područje Suhe doline McMurdo izgleda tako nevjerojatno da znanstvenici često kažu da je to najbliže Marsu što se može naći na Zemlji. Gole stijene, pukotine, doline bez snijega i nula oborina. NASA i ESA tu rade testiranja robota, instrumenata i metoda potrage za životom na drugim planetima.
Ukrcaj se na klasičnu ekspediciju Antarktika. Svjedoči ledenim brijegovima, divljim životinjama i netaknutim krajolicima na ovom nezaboravnom putovanju do najjužnijeg kontinenta.
Dok na ostatku Antarktike svake godine pada snijeg, ovdje se ne događa ništa. Kao da je priroda zaboravila da oborine postoje.
Zvuči dosta paradoksalno da područje koje se nalazi na kontinentu prekrivenom ledom može biti praktički bez vode. Ali može, i to zbog kombinacije geografije, klime i nevjerojatnog prirodnog fenomena – tzv. katabatskih vjetrova.
Katabatski vjetrovi nastaju kada se vrlo hladan, težak zrak s ledenih visoravni počne spuštati niz padine. Zbog svoje gustoće taj zrak doslovno pada prema dolinama, ubrzavajući do nevjerojatnih brzina koje dosežu ponekad i do 320 km/h, što je jače i od najjače bure u Hrvatskoj. Najjača bura ikada u nas izmjerena je 21. prosinca 1998. godine na Masleničkom mostu, kada su udari vjetra dosezali 248 km/h. Ne službeni rekord drži udar bure od 307 km/h koji se dogodio 24. prosinca 2003. godine, na autocesti A1 na vijaduktu Božići između tunela Sveti Rok i Maslenice. Tada je jedan od rijetkih instrumenata za mjerenje brzine vjetra koji je uopće uspio neoštećen izdržati nalete vjetra, zabilježio brzinu od 307 km/h.
Dakle, na najsušem području na svijetu opako puše, toliko da vjetar ispuhuje snijeg koji pokušava pasti prije nego dotakne tlo, a vlaga zraka traje prekratko da bi se stvorio snježni pokrivač ili led.
Zbog toga tlo ostaje golo, crvenkasto, šljunkovito i potpuno u suprotnosti s onime što inače zamišljamo pod Antarktikom.
Drugi razlog ekstremne suhoće je utjecaj Transantarktičkog gorja. Ove planine stvaraju tzv. kišnu sjenu, prirodnu barijeru koja zaustavlja vlažan zrak s oceana.
Inače, topli i vlažni morski zrak diže se preko planina, kondenzira i padne u obliku snijega ili kiše. No u ovom slučaju: planine su previsoke, vlaga u zraku nestane prije nego ih prijeđe te iza planina ostaje izrazito suh i hladan zrak.
Rezultat: gotovo nema oborina.
Unutar suhih dolina nalazi se područje koje je još ekstremnije. Za Friis Hills znanstvenici vjeruju da je najstarije i najsuše tlo na cijelom planetu te da je klimatski nepromijenjeno 14 - 20 milijuna godina.
Friis Hills nalazi se još dublje u kišnoj sjeni planina, gdje su katabatski vjetrovi su još snažniji, a sam reljef je viši i stoga teže zadržava vlagu.
Kombinacija ovih faktora stvorila je krajolik toliko ekstreman da je gotovo potpuno lišen života. Naime, nema ni mikroba.
U Friis Hillsu su istraživači pronašli nešto vrlo rijetko: tlo bez ikakvih tragova života, čak ni najotpornijih bakterija.
Za planet koji vrvi mikroskopskim organizmima, to je gotovo šokantno.
Isplaniraj svoje putovanje iz snova već danas i javi nam se, a naši agenti za putovanja će ti pomoći pronaći najbolju ponudu.
Natrag na nomago.hr
