Ovo je 6. i završni dio serijala „Moj uspon na Mount Everest”.
Ako još niste, pročitajte 5. dio: Uspon na vrh Mount Everesta
Napokon smo došli do vrha na kojem je bilo sigurno tridesetak ljudi. Vrh je dosta velik i stane taj broj ljudi. Svi si međusobno čestitamo na usponu – s onima koje znamo i onima koje ne znamo. Svi su ponosni i fotografiraju što je više moguće. Šaljem poruku preko satelita obitelji koja glasi: „Standing on top of the giants! Vaš unuk, sin, brat, nećak, dečko je danas na vrhu svijeta!“ Iza te poruke šaljem im sliku sa svojom „PPČ“ zastavom (naša samoprozvana tinejdžerska skupina iz mladosti: Pank Pijanci Čakovčanci) i tablom iza sebe na kojoj piše „Mt. Everest, 8848.86 m, Spring – 2026“. Sigurno doma pucaju od ponosa, ali i od brige. Siguran sam da preko satelitskog praćenja, koje sam imao uključeno, prate gdje se nalazim i svaki moj korak. A meni je došlo vrijeme da im napišem da je prvi Bogdan uspio popeti se na najvišu planinu svijeta.
Na vrhu smo bili oko pet minuta; izborili smo se za poziciju gdje smo napravili fotografije, a odmah nakon toga pokazao sam Rinjiju da idemo dolje. Sreli smo se na vrhu s Nakulom što je bio poseban trenutak jer smo cijelu ovu ekspediciju zajedno proživljavali. Sresti se na vrhu i podijeliti vrh s njime poseban je doživljaj, trenutak koji će nas cijeli život vezati i pratiti. Nakon što smo nas dvojica zajedno opalili fotku, Rinji i ja smo krenuli.
Prilikom spuštanja opet smo malo prije Hillary Stepa čekali oko sat vremena u gužvi, a i dalje smo putem imali nekoliko čekanja. Spuštanje je bilo fizički teže nego uspon, a do šatora na South Colu vratili smo se malo iza četiri popodne. Ukupno 36 sati završnog uspona – bez odmora. Pred kraj, na onom ravnom dijelu malo prije šatora već sam ozbiljno usporio i vukao se umorno, ali ponosno. Rinji je bio dosta ispred mene, odvojio se na tom ravnom dijelu i malo požurio. Ja sam stao jer više nisam mogao izdržati, a da se ne popišam. To je bilo jedno od najkompliciranijih pišanja mojeg života, s obzirom na opremu, hladnoću i vjetar. Ni najmanje me nije bilo briga što je pola završilo na meni, preumoran sam da bi me to smetalo.
Stigli smo do šatora, je..te, spustili smo se. Kroz glavu mi prolazi intenzivan osjećaj da smo zbilja uspjeli, uzbuđen sam i još ne vjerujem da se to stvarno dogodilo. Javljam svojima preko satelita da smo u šatoru u Kampu 4 na South Colu. Pišem im da ćemo malo prespavati jer sam znao, bez da mi Rinji potvrdi, da nismo u stanju spustiti se do Kampa 3. Moji su doma bili užasno uznemireni zbog toga, ali od umora mi to tada uopće nije palo na pamet. Ostati u zoni smrti nakon što smo već toliko dugo tamo suludo je opasno. Još je opasnije u tom stanju na takvoj visini tamo zaspati. Jedina stvar na koju je Sandeep upozoravao bila je da slučajno ne zaspimo tamo jer malo ljudi se probudi i dočeka buđenje. Moji doma to su jako dobro znali.
Rinji je sa zadnjim atomima snage stavio snijeg u kuhalo da se topi kako bismo popili malo vode. U tih 36 sati uspona popio sam ukupno 0,7 l vode i to je to. Dehidriran sam toliko da je čudo da sam uopće živ. Uz vodu složio je i malo čaja i malo juhe iz vrećice da pojedemo. Čim smo malo pojeli, možda pola šalice juhe, oboje smo čvrsto zaspali. Bilo je vjerojatno oko pet popodne – jednostavno smo se onesvijestili, uopće se ne sjećam kad smo zaspali ili legli. Naravno, to se dogodilo kad nisam imao masku s kisikom preko usta, što znači da sam zaspao na 8000 m bez dodatnog kisika, da stvar bude stvarno još barem malo opasnija.
U 22 sata naglo sam se probudio s osjećajem da nešto nije u redu. Pogledao sam lijevo od sebe i vidio Rinjija kako čvrsto spava, a koju sekundu kasnije shvatio sam da nemam kisik. Brzo sam stavio masku preko usta, vidio da je u boci ostalo još jako malo kisika, ali svejedno sam ga stavio na jaki protok. Shvatio sam da smo samo nas dvojica u šatoru i da nema Norbua i Nakula. Obuzela me panika, pogledam na sat i vidim da je deset u noći. Brzo počnem tresti Rinjija da se probudi i govorim mu da ih nema, ali ne mogu ga probuditi, makar ga agresivno tresem. On samo polusvjesno mrmlja nešto u bradu i zapravo uopće nije budan. Tresem ga i dalje, govorim mu da njih dvojica još nisu stigli, da se očito nešto dogodilo. U magli mi je što se onda dogodilo, ali mislim da sam opet onesvijestio.
Kojih sat vremena kasnije, oko jedanaest u noći, probudio me Norbu kad je ušao u šator pa izašao. Pogledao sam ga i laknulo mi je – znači da je sve u redu. Opet sam zaspao, ovaj put mirne duše. Spavao sam, došlo je jedan u noći i trešnjom mojeg tijela budi me Norbu u panici i pita me znam li gdje je Nakul. Noge su mi se presjekle i uhvatila me panika. Odmah budim Rinjija, koji se ovaj put budi, ali mu je trebalo vremena da se sabere i počne shvaćati što se događa oko njega. Ispitujem Norbua što se dogodilo, a on mi samo govori da su se negdje kod Balconyja razišli prilikom spusta i da nema pojma gdje je. Kaže da se već ponovno vratio gore blizu tog dijela, ali ga nije našao. Govorim da ga idemo zajedno opet gore potražiti, nisam niti sekunde razmišljao suprotno ili o opasnosti tog pothvata. Ne možemo ga ostaviti, Nakul je jedna od najboljih osoba koje sam u životu upoznao i spreman sam bio riskirati za njega. Pa on je lik koji djeci po zimi, prije nego ide spavati, u džep od jakne stavlja rukavice da slučajno ne zaborave, da im ne bude hladno – za takvu osobu treba se vratiti gore i probati ga naći, pomoći mu. Norbu i Rinji već su, kao i ja, imali na umu da ga idemo zajedno pronaći.
U tom trenutku sjetim se provjeriti satelitski telefon i probam ga kontaktirati na njegov. Čim sam ga uzeo u ruke, vidio sam njegovu poruku: „Hey, Norbu bugged off. I'm lying in an Exped Elite tent. Can you get him to find me please“. Sa slabog srca palo mi je tisuću tona brige. Dobro je, vratio se i nije mogao naći naš šator pa je skvotirao u tuđem. Prenesem poruku Norbuu i on ga je otišao potražiti. Idući dan Nakul mi je poslao poruku: „He found me last night looking rather guilty.“ Nakon cijele te drame spavali smo do dobrih sedam ujutro, a kad sam se probudio, prvo sam obitelji poslao poruku da sam živ i da je sve u redu.
Oko osam ujutro krenuli smo sa South Cola prema Kampu 2, a potencijalno i do baznog kampa. Norbu i Nakul ostali su gore, još su spavali. To malo kisika što mi je ostalo, tu zadnju crticu koju je pokazivalo, stavio sam na maksimalan protok. Spuštamo se i uskoro mi neće biti potreban, pa neka onda ide koliko može. Nekoliko sati trebalo nam je da dođemo do Kampa 3, gdje smo morali pokupiti jedan šator i Rinjijevu vreću za spavanje. Nažalost, tamo smo shvatili da je to sve netko ukrao pa smo krenuli prema Kampu 2.
Spuštanje je bilo iznimno naporno jer smo bili jako slabi u nogama i mišićima ruku. Svakih dvadesetak metara spusta morali smo sjesti i odmoriti se oko dvije minute. Iza nas se dobar dio puta spuštala i Kristin Harila. Vidjelo se da je i ona bila iscrpljena, bez obzira na to što se radi o ženi koja je živuća nositeljica rekorda vezanog uz 14 uspona na 8000 m i jedna od najboljih i poznatijih svjetskih alpinistica.
U dva popodne bili smo na ručku u Kampu 2 te smo se dogovorili da odemo spavati i krenemo prema baznom kampu u tri ujutro, kad je led u Khumbu ledopadu čvrst. Već nakon sat vremena obojica smo rekli: „Za..bi to, idemo odmah.“ Još jedna opasna odluka jer smo krenuli oko šest predvečer iz Kampa 2 prema dolje, a to je odmah nakon užarenog cjelodnevnog sunca i led je najnestabilniji trenutno. Ledopad više nije bio prepoznatljiv, potpuno se otopio te smo na nekim dijelovima doslovno hodali po rijeci vode, a spuštali se po slapovima. Bio je jako opasan, ali sigurno smo se spustili.
U jedanaest navečer došli smo u bazni kamp gdje nas je odmah kod ulaza dočekao Sandeep, a to je značilo da smo sad napokon uspjeli. Uspon se računa tek kad se sigurno vratite u bazni kamp. Bacio sam ruksak u svoj šator, skinuo čarape i otišao u naš zajednički, grijani šator. Izgrlio sam se sa Sandeepom i s njime otvorio prvu pivu u šest mjeseci. Emocije su me preplavile. Suze su nezaustavljivo tekle. Nazvao sam Luciju, mamu, tatu i brata. Svakoga posebno, ali svaki poziv trajao je tek nekoliko minuta jer ni ja ni oni s druge strane slušalice i planete nismo mogli govoriti od suza i jačine osjećaja koji su nas preplavili. Ubrzo je stigla velika torta za naš uspjeh gdje nam se pridružio i Rinji. Nismo dugo slavili, nismo mogli. Uskoro smo otišli spavati.
Drugoga dana do podne Sandeep i ja već smo helikopterom napustili bazni kamp. Pozdravili smo se prije toga s Rinjijem, a dogovor je bio da se nađemo u Kathmanduu. Nažalost, nismo se uspjeli vidjeti i to je bio zadnji put da sam ga vidio. Nema veze – penjat ću se ja još na koji osamtisućnjak s njim. Do Kathmandua je Sandeepu i meni trebalo dobra dva dana s dva različita helikoptera zbog lošeg vremena, a na pola puta smo se pošteno i napili. Kad smo konačno stigli u Kathmandu, nekoliko dana do povratka provodio sam na masažama i toplim tuševima, ali i u izlascima sa Sandeepom i Viji sve do dana kad su me otpratili na taksi do zračne luke gdje je moja ekspedicija službeno i završila.
Isplaniraj svoje putovanje iz snova već danas i javi nam se, a naši agenti za putovanja će ti pomoći pronaći najbolju ponudu.
Natrag na nomago.hr
