Ovo je 4. dio serijala „Moj uspon na Mount Everest”.
Ako još niste, pročitajte 3. dio: Uspon na Lobuche East
Nakon uspona na Lobuche East koji nam je poslužio kao prva visinska rotacija, u baznom kampu je uz svakodnevnu dosadu zapravo postalo dosta zabavno. U zajedničkom šatoru provodimo devedeset posto vremena u standardnoj reprezentaciji – Sandeep, Nakul, Marco i ja. U šatoru konstantno smrdi po plinu jer se grijemo na plinsku bocu, ali imamo pravilo da grijanje ne palimo sve do pet ili šest popodne da ne trošimo previše. Glavni izvor zabave nam je Marco. Pričamo o svemu da skratimo vrijeme, a teme se često vrte oko hrane. Marco, Talijan, dolazi iz zemlje koja puca od gastronomskog ponosa pa je bilo prirodno da ga Nakul pita koje mu je najdraže talijansko jelo. Na prvu nema odgovora, no Nakul ne posustaje. Pita ga je li neko jelo iz djetinjstva koje su mu kuhale baka ili mama, a on mrtav hladan na to odgovara da su mu i baka i mama bile loše kuharice i da je nizozemska hrana tisuću puta bolja od one iz Italije. Uz sve to i dalje se svaki dan žalio kako pijemo vodu bez elektrolita pa je u svoju bočicu stavljao sol, da bi desetak minuta kasnije tražio od kuhinje hranu bez imalo soli jer ga sol dehidrira.
Dan prije polaska na rotaciju u više kampove Everesta imali smo obred Puje da zamolimo božice Everesta za siguran prolaz kroz planinu. Bilo nas je oko dvadesetak, a oltar od dva metra napravili su Rinji i ostali šerpe. Na Puji se mora ostaviti nešto novaca, a kad je došlo do tog trenutka, Marco nimalo diskretno i vrlo glasno sa specifičnim talijanskim naglaskom kaže gledajući u mene: „You know(a), this is nice ceremony, but not for 2000 rupies they want me to give to this Lama”. Svi zašute, a ja si mislim „koji si ti Marco apsolutni pobjednik, to je to“. Marco nije baš zadovoljan što se penje na Lhotse, on bi na Everest, ali je jednostavno preskupo. Iskusan je penjač, a Nakul i ja smo sigurni da kad dođe iznad Kampa 3 gdje je skretanje lijevo za Everest, a desno za Lhotse, okrenut će se za Everest i šerpi samo reći fućkaj se, idem ja tu. Nadao sam se da će uspjeti, makar mu je plan aklimatizacije već kasnio. Zapravo, plan nije ni imao.
Oko ponoći 5. svibnja krenuli smo na prvu visinsku rotaciju. Oko oltara koji su šerpe postavili za Puju napravili smo nekoliko krugova, bacili na njega koju šaku riže pa krenuli prema Khumbu ledopadu. Svi su nam zaželjeli brdo sreće, a mi smo svi bili uzbuđeni jer se prvi put idemo penjati na Mount Everest. Rinji i Nobu vratili su se prije samo dvanaestak sati iz Kampa 2, gdje su ostavili dio kisika i postavili šatore za nas. Stvarno su nadljudi i ne mogu ih dovoljno nahvaliti s obzirom na to koliko toga odrade u tako opasnim uvjetima. Noć je bila mirna i u dvadesetak minuta došli smo do početka Khumbu ledopada gdje stavljamo dereze na gojzerice i učvršćujemo se na fiksiranu užad.
To simbolizira početak uspona na najvišu planinu svijeta. Dobro smo napredovali i nije bilo gužve. Rinji je bio prvi, ja odmah iza njega, a Nobu i Nakul bili su nekih pedesetak metara iza nas. Tišina je i jedino što čujem je moje teško disanje i zabijanje dereza u led. Nije mi bilo teško i baš sam uživao u usponu po ledopadu. U pet sati ujutro počelo se lagano daniti.
Iza nas se čula ogromna lavina s obližnje planine Pumori. Bili smo pri kraju Khumbu ledopada te smo stali odmoriti se oko pet minuta, nismo nigdje žurili, sve je bilo prema planu i kao savršeno. Pojeli smo koju čokoladicu, popili mrvicu vode i uskoro krenuli dalje.
Odjednom se ispred nas čula ogromna buka, zvučalo je kao odron leda, a gotovo paralelno i nekoliko ljudskih vriskova. Samo tridesetak metara ispred nas odlomio se ogroman komad leda i pogodio penjače. Došlo je do komešanja, puno se ljudi počelo skupljati oko tog odrona. Rinji je sugerirao Nakulu i meni da sjednemo po strani, ali da nađemo dio gdje nema leda koji nam visi nad glavom. Rinji i Nobu otišli su bliže da pomognu s izvlačenjem ljudi koji su nastradali.
Većina ljudi koja se skupila oko nastradalih nije pomagala, već je snimala mobitelima za društvene mreže. Odvratno je u što smo se pretvorili, mislim si. Bolje da se svi oni maknu, a šerpe da ostanu, oni su iskusni i znaju kako pomoći. Uskoro su se čuli helikopteri koji su oblijetali iznad nas i tražili kako da slete da se ozlijeđeni penjači pošalju s njima dolje niz planinu. Piloti helikoptera u Himalajama jedni su od najsposobnijih pilota na planetu, ali i njima je trebalo petnaestak minuta i nekoliko preleta kako bi našli sigurno mjesto za slijetanje. Sve je trajalo sporije zbog ovih s mobitelima koji to sve snimaju – opet ponavljam: gade mi se.
Fiksirane špage bile su pod tonama leda koji se odlomio te smo morali taj dio proći bez njih kad je spašavanje završilo, a led pod nogama više nije bio bijel nego crven od krvi. Da nismo nekoliko minuta ranije stali zbog odmora, mi bismo tu nastradali. Dosad je sve bilo idilično i u tom trenutku shvatiš koliko se brzo sve može promijeniti u planini, doslovno ovisi o trenutku, sreći, ni sam si to ne mogu objasniti. Svi smo bili vidno uzdrmani jer svatko je od nas itekako bio svjestan da nije nastradao samo pukom srećom.
Noge mi se malo tresu, ali hodam po odlomljenom ledu. Ispred nas se pojavio dio leda veličine zapadne tribine Maksimira, visio je i nije bilo ugodno stajati pred njim znajući da se može odlomiti kao onaj prije, svake sekunde. Rinji se okrenuo i rekao neka hodamo brzo po njemu, a da se osiguram samo ako baš moram jer je sigurnost na ovom dijelu u brzini, a ne u osiguranju od pada. Teško je penjati se po gromadi leda na skoro 6000 metara, tijelo ti nema snage, ali pokušavaš se što brže kretati. Situacija ti penjanjem postaje stresnija i stresnija jer shvaćaš koliko si spor, a strepiš da se ništa neće odlomiti kad si ti tu.
Prošli smo i taj dio te napokon mogli malo odahnuti jer smo bili pred samim vrhom Khumbu ledopada. Ispred nas bila je još jedna prepreka u ledopadu, pa ulazimo u Dolinu tišine koja počinje ispred Kampa 1. Tu je ukupno pet ljestava povezanih konopima koje moramo prijeći, a ispod nas nalazi se provalija između dva velika bloka leda od dobrih pedeset metara. Tu je, naravno, došlo do gužve i zastoja jer treba vremena da se taj dio prođe. Čekali smo nekih pola sata prije nego što je došao red na mene. Nobu je prvi prešao ljestve i provaliju da bi s druge strane napeo konope kako bih bio što stabilniji. U trenutku kada sam stavljao prvu nogu na ljestve, jednom nogom bio sam iznad provalije, a drugom na rubu, dvadeset metara od nas odlomio se ogroman komad leda. Zatreslo se tlo uz onu jaku buku i u sekundi je sve obuzela panika jer nisi siguran što se točno odlama, dolazi li to do tebe ili ćeš jednostavno propasti u provaliju. Nasreću, nitko nije nastradao, ali od šoka su mi se noge opet počele tresti. Nije bilo vremena za čekanje pa sam jednostavno krenuo preko provalije po ljestvama. Koncentrirao sam se na svaki korak, s obje ruke držao užad i težinu prebacio prema naprijed tako da sam se u tom smjeru nagnuo da bih bio stabilniji. Čini se kao vječnost kad prelaziš, ali ne dam da me to smete.
Nakon ove prepreke slijedi laganiji dio do Kampa 1. Oko nas je sve bijelo i polagano se otvara pogled na Dolinu tišine. U daljini se vide šatori Kampa 1. Hodamo po desetak metara gore – dolje na ledenim valovima. Nakon otprilike sat vremena hoda u 10 ujutro stižemo u Kamp 1 i krećemo s postavljanjem šatora. Lopatom mičemo višak snijega, poravnavamo teren, utiskujemo snijeg da bude što čvršći i ravniji na mjestu gdje ćemo podići šator. Sunce nas ubija, a sakriti se od njega ne možeš prije nego što je šator postavljen. Opet pokušavam što više upiti sve vizure oko sebe, gledam prema Everestu, pa malo nadesno, prema Nuptseu, pa opet prema Everestu. Vrijeme je mirno, a u šatoru pripremamo kavu i ručak. Prespavat ćemo ovdje radi bolje i stabilnije aklimatizacije pa rano ujutro krenuti prema Kampu 2.
Noć je bila mirna, nije se dalo naslutiti koliko agresivno vrijeme nas čeka malo nakon buđenja. U 5.40 sati ujutro budi me ogromna potreba za pišanjem. Rinji čvrsto spava pokraj mene i ne želim ga buditi samo radi toga. Strpljiv sam bio oko sat vremena, a onda sam počeo malo raditi buku kako bi se on probudio, a ja zbrisao van na pišanje. Napokon pišam i gledam oko sebe kako se izmjenjuju oblaci, magla dođe, ode i opet dođe. Rinji na rubu šatora slaže granolu za doručak i na plinskom kuhalu grije vodu za kavu. Ja u šatoru pakiram vreću za spavanje i sve stvari ponovno stavljam u ruksak da bude spreman za pokret. Uvijek želim biti spreman za pokret, ne volim kad se mene čeka. Zapravo, kad bolje razmislim, mene se nikad ne čeka. Ja sam uvijek prije svih spreman za pokret. Pojeli smo doručak, popili kavu i krenuli pakirati šatore. Vrijeme se počelo komešati i podizao se sve jači i jači vjetar. Danas bi trebao biti laganiji dan do Kampa 2, barem sam tako mislio. Nema nekakvog velikog uspona i nije prevelika udaljenost.
U 8.30 kad smo krenuli, vrijeme se počelo naglo mijenjati. Namrgočilo se – kako ja to volim reći dok se Lucija uvijek slatko tome nasmije. Hodamo, ali ne vidimo gdje – sve je bijelo. Gore, dolje, lijevo ili desno – nema razlike. Potpuna bjelina u kojoj se ne možeš orijentirati. Pred sobom vidim možda metar i pol, no dovoljno da vidim Rinjijeve noge gdje staju, pa pratim njegove korake. Vjetar je postajao sve jači kad smo koračali tom Dolinom tišine (Western Cwm) koja baš i nije ovaj put bila tiha i mirna. To je ravnina između svih divova Himalaja, zamišljao sam je mirno, meditativno i sigurno, a sad je pokazivala svoju agresivnu stranu. Nalazi se između zloglasnog Khumbu ledopada i notorno teškog Lhotse Facea s pokojom pukotinom od nekoliko desetaka metara u glečeru.
U jednom trenutku vjetar me uhvatio nespremnog, izbacio me iz ravnoteže i doslovno bacio na tlo. Hodali smo nekoliko koraka, pa stali i čekali – pratili smo nalete vjetra koji su nam taj ritam diktirali. Kad bismo stali, vjetar je bio toliko nepodnošljiv i jak da smo mu morali okrenuti leđa jer bi nas inače lice peklo kao da smo se umili kipućom vodom. Na leđima sam imao zaista težak ruksak što je u kombinaciji s vjetrom bilo katastrofalno. Svako malo stavljam maramu preko nosa jer imam osjećaj da je potpuno smrznut, ali moram je skinuti da udahnem što više zraka. Sve je to do glave – ponavljam si. Samo što ne znam kako objasniti da to „do glave“ nije tako jednostavno. Kad dođe do toga, to znači da ste fizički već potpuno iscrpljeni i nemate više energije, a uz to se nalazite u ekstremnim vremenskim uvjetima gdje nije predviđeno da ljudi prežive. Svako malo stanem i sagnem se da mi leđa budu paralelna s tlom jer je barem tih nekoliko sekundi lakše s težinom na leđima, ali zapravo ne pomaže ništa. Čim bih se ponovno uspravio, prvo bih ostao bez zraka, a onda bih petnaestak sekundi panično disao dok ne bih opet uhvatio neki normalan ritam disanja. Vrijeme je sve gore, a putu nikad kraja. Mislim da bi bilo divno da barem vidimo sada, nakon oko dva sata hoda, šatore Kampa 2, ali je potpuna bjelina bez ikakve vidljivosti. Nastavljamo teških nogu polagano dalje.
Nakon dodatnih sat vremena došli smo do ruba Kampa 2. To je veliki kamp i od njegova početka, trebalo nam je još pola sata do naših šatora. Bio sam na rubu iscrpljenosti i iskreno – bila mi je želja samo da sjednem i da crknem ako treba. Ne sjećam se da sam ikada prije bio toliko na rubu energije, snage ili bilo čega. Bacilo me na koljena, bez obzira što je uspon bio samo nekih 350 m po relativno ravnom terenu. Nevjerojatno je koliko je priroda jaka i koliko te izmore ekstremni uvjeti. Kad smo napokon došli do naših šatora, prvo sam se bacio na tlo ispred njih, bez obzira na vjetar i sve. Nisam mogao. Sjedio sam tako bar pet minuta prije nego sam skupio snage i ušao u kuharski šator gdje su nam već pripremali čaj, pa ručak.
Tu smo se zadržali jer je bilo toplije, a tijela su nam vapila da se ugriju. Rinji i Nobu otišli su po toj oluji popraviti šatore gdje ćemo spavati jer ih je vjetar sravnio sa zemljom. U šatoru smo odmah popili puno čaja, grijali ruke na metalnim šalicama, a brzo smo pojeli i juhu u koju su nam kuhari stavili puno tjestenine kako bismo povratili snagu.
Ovo je baš bilo ekstremno, mislim si još dršćući. Oluja je nastavila svojim jakim ritmom i cijeli dan se nije smirila. U šatoru sam stavio slušalice i Oasis na najglasnije da mi drži moral na razini, ali od agresivnih udara vjetra o stranice šatora, muziku nisam čuo jer je bila nadglasana.
Uz vjetar, svako malo doletio je u stranice šatora pokoji komad leda munjevitom brzinom, i dandanas mi nije jasno kako je šator to izdržao, a da ne pukne. Bio sam obučen u sve žive slojeve – od baznog sloja merino vune, flisa, debelih pernatih hlača i u pernatoj jakni i tako sam ležao u debeloj vreći za minus četrdeset stupnjeva, a i dalje mi je bilo hladno. Vjetar je doslovno puhao kroz šator, kao da ga ništa ne može zaustaviti. Manjak energije, tmurno vrijeme s ekstremnom hladnoćom i vjetrom to popodne je iz mene izvuklo svu sreću. Mentalno i emotivno sam potonuo i nadao sam se da će s novim danom doći sunce i bolje raspoloženje. Nadam se da će šator izdržati noć – mislio sam. Cijelo popodne ležao sam u šatoru jer ništa drugo nisam ni mogao. Pokušavao sam si masirati rame koje me ubijalo od boli. Ruksak i težina – taj prokleti ruksak. Koliko bi bilo lakše da imam brdo love pa da mi netko drugi nosi ruksak.
Predvečer dolazi Rinji u šator s vrelom vodom koju odmah stavljam u vreću da me ugrije, prije nego ju popijem. On provjerava zalihe hrane koje imamo za ovu rotaciju i što nam sve treba idući dan, a pogled mu zapne na vrećicama instant kave. S osmijehom na licu, pogleda me i pita jesam li sam za kavu. Rekoh: Rinji, nemoj se ljutiti, ali ja sam ti stari magarac i prekasno mi je za kavu. Ionako se mučim sa snom, ne treba mi još i kava u šest navečer. On prihvati moju odbijenicu, odloži vrećicu po strani, zastane i opet je uzme u ruke. Vrati pogled prema meni, nasmije se opet i pita: „50:50?“ . Ajde, može pola – pola, već kad opet pita; „Ko ga šiša, daj“ – odgovorim ja njemu. Ne mogu odbiti kad tako pita, to je kao da putni gemišt odbiješ – to se ne radi.
Noć nije donijela mirnije vrijeme. Teško je bilo zaspati od glasnoće vjetra, a još teže kad je napokon prestao – održavati taj san zbog visine na koju nam se tijela tek privikavaju.
S druge strane – jutro nas je dočekalo sunčano. Put do trećeg kampa još nisu postavili, pa ćemo se penjati nekih dvjestotinjak metara do početka Lhotse Facea. Hodali smo sporo, slikali i uživali u mirnom vremenu u Dolini tišine. Stalno sam gledao u Lhotse Face – dio koji vodi do Kampa 3 i malo iznad njega na putu do četvorke. Nagib od 50 do 80 posto, čisti plavi led koji se proteže ukupno više od tisuću metara. Glasi za jedan od fizički najtežih dijelova za penjanje na putu do vrha Everesta, a tako i izgleda. Ne mogu ne priznati da sam bio u strahu od te sekcije. Imao sam osjećaj da, ako negdje odustanem, to će biti upravo Lhotse Face. Na ovom laganom aklimatizacijskom usponu dotaknuo sam otprilike visinu Ama Dablama. Zanimljivo je kako se perspektiva visine mijenja s planinom i okruženjem. Nisam uopće imao osjećaj da smo na skoro 7000 m kao što sam imao na vrhu Ama Dablama. Tu na Everestu, to se činilo kao malo, nisko. Vjerojatno jer se moramo popeti još skoro 2000 m da dođemo do vrha. Penjali smo se u odijelima i u punoj spremi, malo da se priviknemo, a Rinji je uzeo moj ruksak. Ne znam zašto, nisam ni pitao jer sam uživao malo bez njega i tereta na leđima.
Prespavali smo još jednu noć u drugom kampu, ili možda pola noći. U dva ujutro smo kretali prema dolje – put do baznog kampa. Nakul je opet kasnio, a Marco i ja premrzli smo čekajući ga. Nakon sat vremena, odlučili smo krenuti bez njega. Nogu pred nogu, u tišini noći Rinji, Marco, njegov šerpa i ja koračali smo prema dolje.
Sunce je počelo izlaziti nama iza leđa i obasjavati Pumori ispred nas. Kroz Khumbu ledopad doslovno smo trčali, a da se nismo osigurali na sigurnosnu užad. Sigurnost je u brzini, u tom prokletom ledopadu. Činilo mi se kao da smo preletjeli ledopad jer smo već u vrijeme doručka bili u baznom kampu.
Nastavlja se…
Nakon prve visinske rotacije Matija se vraća u bazni kamp. Slijede dani čekanja, priprema i neizvjesnosti prije najvažnijeg dijela ekspedicije – završnog uspona prema najvišoj točki svijeta.
Natrag na nomago.hr
