Ovo je 5. dio serijala „Moj uspon na Mount Everest”.
Ako još niste, pročitajte 4. dio: Prva visinska rotacija na Everestu
Osmog svibnja vratili smo se u bazni kamp nakon zadnje visinske rotacije. Bili smo uzbuđeni i počeli se mentalno pripremati za završni uspon na Mount Everest, ali osim toga, u baznom kampu sve je bilo redovno. Prolazio je dan za danom, a mi smo čekali da se otvori put do vrha. Svaku noć gledamo zmijicu ljudi kako se kreće s naglavnim lampama daleko na planini. To su šerpe koji pripremaju sve za nas u višim kampovima. Rinji je također otišao gore – sve do kampa 4 na South Colu da tamo postavi šator i ostavi boce kisika koje će nam trebati za finalni uspon.
Nakon dva dana, nama je to bio osmi dan čekanja u baznom kampu, on se vratio. Vidno je iscrpljen, lice mu je crno i svo ispucalo od agresivnih vjetrova i hladnoće. Nije se ni pozdravio kad je stigao nego se samo onesvijestio u svojem šatoru i tako spavao pola dana. Kad se probudio, saznali smo da je istegnuo mišić lista na nozi i da mu treba dan do dva da se oporavi. Nema veze, neka se on oporavi i idemo gore zadnji put, da dođemo do tog vrha. Ili barem pokušamo. Trenutno je samo važno da Rinji dođe na stopostotnu spremu, da se maksimalno oporavi. Ovaj uspon timska je igra. Pokušavam biti samouvjeren, ali se jako bojim. Toliko je stvari koje mogu krenuti ukrivo, a ne pomaže ni to da svaki dan javljaju o novim žrtvama koje je planina uzela iznad Kampa 2. Nadam se sigurnom prolazu do vrha, ma i da nije do vrha, samo da se vratim. Putovanje je vrjednije od vrha, rekli su iskusniji alpinisti. Ispred nas su ekstremni vremenski uvjeti kao i dugi dani penjanja, dehidracije, pothlađenosti i gladi. Jedem puno u baznom kampu da napravim što veće zalihe koje će se za koji dan pretvoriti u energiju. Čekanje je trajalo dugo, ali dan pokreta odjednom se i brzo pojavio.
Šesnaestog dana mjeseca svibnja već sam ujutro bio potpuno spakiran za taj završni uspon. U zraku nije bilo nervoze već više neko uzbuđenje i „jedvačekanje“ na pokret. Nije kasni datum za polazak na vrh Everesta, među prvima smo i rano je još, ali nakon toliko dana provedenih u baznom kampu ne čineći ništa, stvarno se samo hoćeš pokrenuti. Iza nas je osam ili devet dana otkako smo se vratili s prve rotacije, a u tim danima samo sjediš u zajedničkom šatoru. Zamišljaš kakav će biti taj završni uspon: hoće li biti gužve: „Neee, samo to ne želim“, uvijek sam razmišljao u sebi. Pitaš se koliko će biti vjetrovito ili hladno, a odgovaraš si: „Možda ćemo... ma sigurno ćemo imati sreće s apsolutno svime, siguran sam.“ O svemu tome raspravljali smo svaki dan i ponavljali se, već smo sami sebi dosadni. Nema veze, uzbuđeni smo. Pa to je jedna od najvećih pustolovina ove naše Zemlje, najviši vrh planeta, debelo u zoni koja se zove Zona smrti s razlogom i jedan od najtežih uspona na svijetu. Sad nam ide na živce, ali uskoro će to biti stvarnost. Nikad, pa ni na dan pokreta prema vrhu nisam bio siguran jesam li sposoban to napraviti, nisam ni imao povjerenja u svoju fizičku spremu, no znao sam da ću se vraški potruditi da uspijem. S druge strane, vjerovao sam da su šanse na mojoj strani jer sam već toliko toga žrtvovao za to, toliko energije i vremena potrošio da jednostavno za balans u svemiru te šanse moraju biti na mojoj strani.
Rutina tog 16. svibnja 2026. bila je klasično „jutarnje – bejskempovska“. U sedam ujutro otvorio sam oči, oprao zube i popišao se odmah pokraj šatora kako sam izašao, na lijevoj strani okrenut prema šatoru Nakula. Bio je sunčan dan, a jedina stvar izvan te jutarnje rutine bila je brzinska provjera već spakirane opreme. Nedugo nakon toga bio sam već u našem šatoru na doručku koji sam jeo svaki dan – tost sa sirom i povrćem, te zobene pahuljice s jabukom i šipkom. Kavu nisam pio jer sam znao da bi bilo dobro popodne odspavati barem sat vremena, a to mi polazi za rukom i bez kave.
Oko završetka doručka, pojavio se Marco koji i dalje nije imao plan, a ni približno ideju oko svoga uspona. Ako ništa drugo, danas mu barem dolazi novi šerpa koji mu je dodijeljen jer je prošli bio lijen, nije htio s njim raditi visinske rotacije. Nažalost, mislim da neće uspjeti jer se penje bez kisika i nije napravio dobru pripremu.
U međuvremenu se u šatoru pojavio Sandeep, a Nakul zadnji po običaju. Jedina tema razgovora je težina naših ruksaka. Na prijašnjoj rotaciji u Kampu 2 ostavili smo vreće za spavanje, podmetače za šator i „Down Suit“ – posebno odijelo za završni uspon. Vreća ima oko tri kile, odijelo oko dvije i pol, a nama su ruksaci ponovno identično teški kao i na prijašnjoj rotaciji. Na normalnim visinama za tu težinu bi nam bilo svejedno, ali u ondašnjim uvjetima je drugačije. Sve je teže u Himalajama. Trenirao sam s ruksakom od tridesetak kila, a sada mi je sto puta teže ovih petnaestak. Prihvatiš to jer druge nema. Spakirane su mi isključivo najpotrebnije stvari za taj završni uspon koji bi, ako sve bude u redu, trebao trajati oko pet dana s povratkom do baznog kampa.
U ruksaku se nalazi mala kremica i labelo za usne, sunčane naočale i skijaške naočale kategorije stakla 4, dva para debelih rukavica (jedne za svaki slučaj), power bank, četkica za zube i pasta za zube, debeli bazni sloj za odjenuti (prevruće je u njemu ići iz kampa), energetske voćne pločice, gelovi i ostale sitnice za jelo. Dodatna naglavna lampa i nekoliko parova litijskih baterija. Eventualno se tu našao paket maramica, pola role wc papira i četiri lagane zastavice od sponzora za vrh. Moj ruksak je specijalno dizajniran za ovakve ekspedicije i ima svega 230 g, no kad sam ga stavio s ovim stvarima na vagu, pokazivalo je između trinaest i četrnaest kilograma. I dalje mi ni dan-danas nije jasno kako je to moguće. Po glavi mi se mota koja će kilaža biti kad dodam one dodatne stvari iz Kampa 2 koje me tamo čekaju, ali i vodu i kisik. Ostatak opreme bio je na meni, a to je sve ono što mi treba za penjanje: ogromne čizme za osam tisuća metara na koje sam markerom napisao „PPČ“ da me potakne svaki put kad pogledam dolje (a to je stalno dok se penješ), pojas sa svim karabinerima, jumarom i descenderom, kaciga s kamerom na vrhu koja me samo živcira i nemam pojma zašto je uopće nosim kad uvijek zaboravim upaliti i snimati.
Netom nakon doručka, Sandeep, Rinji i ja odvojili smo svu dehidriranu hranu koju ćemo uzeti sa sobom na uspon. U tom trenutku Rinji je pakirao svoj ruksak koji smo izvagali i težio je brutalnih 35 kilograma. Bilo mi ga je baš žao, a on je na to rekao da je sve pod kontrolom. Svaka mu čast. Nakulov ruksak bio je malo teži od mojeg, to mi je barem pružilo neko malo zadovoljstvo naslađivanja.
Otišao sam se zadnji put tuširati, da idem kompletno čist i svjež na taj čaroban završni uspon koji sam čekao tako dugo. Ručak je nekako neopaženo prošao, a nakon njega otišli smo u svoje šatore na odmor jer pokret je odmah iza večere u devet navečer. Nisam spavao ni minute, naravno da nisam spavao. Pa ja nikad ne mogu spavati, a kamoli prije nečeg ovakvog. Uzbuđen sam kao malo dijete kad ide na more, kad drugog jutra idem na kavu do grada, a sad za nekoliko sati idem na Mount Everest. Tko bi normalan mogao spavati?! Ležao sam s muzikom, tražio sam one pjesme koje bi me najviše nabrijale, raznježile, nadahnule, opustile, prisjetile na ranu mladost… sve… cijeli ringišpil osjećaja koji pokušavam vrtjeti s muzikom.
Oko 17 sati nisam više mogao biti u svojem šatoru te sam se odlučio obući za pokret, uzeti sve stvari i otići u našu dnevnu sobu – zajednički šator. Tamo nikoga nije bilo, svi su spavali i odmarali kao normalne osobe. Pio sam čaj za čajem i nervozno izlazio iz šatora, šetao gore-dolje po par metara.
Koji sat kasnije, pojavili su se redom Sandeep, Marco, pa na kraju Nakul. Tijekom večere napetost se počela osjećati u šatoru. Sandeep nam je davao zadnje i ozbiljne savjete, a mi smo ga pozorno slušali. Energija u šatoru bila je vrlo ozbiljna i napeta.
Oprostili smo se od cijelog tima u baznom kampu koji nas je došao ispratiti. Zaželjeli su nam uspješan vrh, izgrlili smo se i obećali da se vraćamo. Stavili smo ruksake na leđa, uzeli svaki po šaku riže i bacili na oltar te oko njega napravili nekoliko krugova. Krenuli smo – to je to. Sandeep nas je pratio još nekih tridesetak metara, do ruba kampa gdje smo se pozdravili.
Noć je bila maglovita i vidljivost nije bila najbolja, no to nam ni ne treba. Izgledalo je kao da smo sami na Khumbu ledopadu. Nakon nekih dvadesetak minuta došli smo do točke gdje se stavljaju dereze. To je to. Službeni početak svega. Hrabro i brzo stavim dereze, zategnem ih dodatno jače nego bih inače jer ipak je ovo završni uspon.
Nakon što smo svi stavili dereze, okrenuli smo se da se popišamo zadnji put. Naravno, pred Nakulom se u tom trenu pojavilo nekoliko penjača niotkuda. Smijali smo mu se kad se snalazio kako se maknuti sa svom tom opremom na sebi pa se popišao po nozi. Krenuli smo u dobrom ritmu i odmah mi je postalo fenomenalno penjati se, nisam bio umoran, već dobro raspoložen.
Khumbu ledopad najdraži mi je penjački dio, ali je i najopasniji. Strah je stalno prisutan prilikom prolaska kroz taj dio rute. Na vlastite smo oči više puta vidjeli kako se ogromni blokovi leda sami od sebe odlamaju. Svako malo čuje se duboko i glasno pucanje u ledu što nimalo nije ugodno. Podsjeća jako na onu duboku buku koja se čuje prilikom potresa, ako ste ga kad doživjeli. Dubok glas iz dubine koji prodre na površinu zemlje. Posebno je škakljiv bio dio pri vrhu ledopada te smo tamo dali gas koliko je išlo da bismo sigurnost kompenzirali u brzini. Nije lako biti brz, a kamoli brzo se penjati na šest tisuća i nešto metara, no ako ti je život važan, onda se itekako požuriš i u tim uvjetima.
Bez prevelikih problema ili zastoja prošli smo Khumbu ledopad i sve njegove prepreke te još po mraku stigli do Kampa 1. Odmorili smo se nekoliko minuta i krenuli prema Kampu 2. Put od Jedinice do Dvojke onaj je ravan put po glečeru s tu i tamo skrivenom dubokom pukotinom, ali fizički bi trebao biti kao šetnja u parku. Opet, kao i na prvoj rotaciji, pokazalo se suprotno i ponovo se pokazalo da se nijedan dio rute ne smije podcijeniti. I dan danas tvrdim da je to jedan od najtežih dijelova Everesta.
Opet krepan kao pas dolazim do Kampa 2 i samo se želim baciti, onesvijestiti. Najveći problem i dalje mi predstavlja težina na leđima, ali ne kukam. U Dvojci smo jeli što je više moguće jer u kampovima iznad, više, prema pravilu, nećemo imati teka, kao da smo bolesni. Odmaramo cijeli dan i idemo rano spavati jer je pokret prema Kampu 3 vrlo rano. Moramo izbjeći sunce na Lhotse Faceu koji vodi do Trojke.
Čim smo krenuli, već u noći, Nakulov šerpa Norbu nije se dobro osjećao. Bio je slab, a teret na leđima bio je kao i Rinjijev. Nakul i ja nastavili smo prema gore, a Rinji i on su sjeli da možda prebace neke stvari Rinjiju kako bi mu olakšali. Ostavili smo ih dobrih 200 m, što je, vjerujte mi, jako puno na tim visinama i takvom terenu. Ipak su oni šerpe i uskoro su nas obojica dostigli i prestigli, a kad smo došli na početak zloglasnog Lhotse Facea, počeli su vaditi kisik. Ovo nam je bilo prvo korištenje kisika, a gledajući odozdo strminu Lhotse Facea, koje sam se najviše bojao, odjednom mi se nije činila neizvediva.
Sve me i dalje boljelo – i dalje je fizički bilo naporno, ali s malo više energije na koju na tim visinama više nismo bili naviknuti. Kisik radi čuda – mislim si. Lhotse Face je dio rute koji je zastrašujući od prvog trena kada ga vidiš uživo. Široko je to područje između Everesta i Nupsea, a pod visokim je kutom i nema mu kraja. Jedino što vidiš su postavljene špage koje djeluju beskonačno. Plašili su nas da većina ljudi tu odustane, no po običaju, meni je opet taj teren odgovarao. Odjednom me više ni leđa nisu boljela, vjerojatno jer se ruke puno koriste prilikom povlačenja jumara i općenito konstantnog povlačenja tijela prema gore. Pod nogama je čvrsti plavi led, a svakim udarcem noge moraš se „ukopati“ s prednja dva zuba dereza i tako „hodati na prstima“. Svako malo po glavi ti padaju ledene i snježne krhotine od onih koji iznad tebe zabijaju noge u led, a što moraš izbjegavati kako ti ne bi završile u očima. Tišina je, i jedino što se čuje je povlačenje jumara sinkronizirano s udarcima nogu u led. Led sipi po tvojoj kacigi i kacigama onih ispod tebe.
Imali smo sreće i do Kampa 3 došli taman da izbjegnemo ono najjače sunce. Legli smo na tlo, Nakul i ja. Odmarali smo i jeli orašaste plodove, a za to vrijeme su Rinji i Norbu postavili dva šatora na toj kosoj padini. Malo su lopatom izravnali teren, no kad se dođe do leda, nema dalje.
U šatoru smo čekali da padne mrak i nadali se spavanju. Nije samo tako spavati na 7200 m, a ovo je najviša visina na kojoj sam ikada bio. Već sam oborio vlastiti rekord, a tek sam u Kampu 3.
Plan je bio da se probudimo u dva ujutro, jedemo i spakiramo šatore te krenemo do tri sata ujutro. Gužve su bile predviđene pa bolje da smo rani i brzi. Nažalost, nismo ni slutili koji će zapravo kaos od gužve nastati. Spavao sam, začuđujuće, jako dobro, čak najbolje do sada, a kad sam se probudio, čuo sam agresivna udaranja vjetra o stranice šatora. Moj alarm probudio je i Nakula, čuli smo u šatoru pored nas da su Rinji i Norbu budni, ali znali smo da možemo nastaviti spavati jer je vjetar jednostavno vani prejak. Bilo bi nemoguće spustiti i spakirati šatore po takvoj oluji. Nisam siguran bismo li uopće mogli izaći iz šatora.
Odspavali smo još nekih sat i pol kad nas je Rinji probudio s doručkom. Pojeli smo u šatoru, odjenuli se, sklopili vreće za spavanje i sve spakirali u ruksake. Dereze smo stavili na noge na rubu izlaska iz šatora i spremni izašli. Bila je još noć i prvi prizor koji sam vidio bilo je stotine i stotine naglavnih svjetiljki kako svijetle. Svi se žurno pakiraju, a kolona se već kretala prema gore – prema Yellow Bandu. Nakul se još spremao, a ja sam pomagao Rinjiju i Norbuu s pakiranjem i spremanjem šatora. Znao sam da je važna svaka minuta – ona minuta koju prije krenemo na kraju se minuta jako lako pretvori u sat vremena.
Do South Cola, gdje se nalazi Kamp 4, treba nam oko sedam sati penjanja. Nažalost, kad smo krenuli, u prva dva sata pomakli smo se svega tridesetak metara te smo još vidjeli i šatore. Rinji mi je djelovao jako zabrinut zbog broja ljudi koji su išli prema gore jer to znači da svi oni kreću prema vrhu kao i mi. Nitko ne spava u četvrtom kampu na South Colu jer je preopasno. Po njegovom izrazu lica shvatio sam da ovo nije uobičajena gužva na Everestu. Zastoji u koloni bili su na svakih nekoliko metara, a uzrok su im određeni zahtjevniji dijelovi za penjanje na kojima ljudi zastanu.
Nekoliko sati kasnije stigli smo u podnožje Yellow Banda, a formacije stijena koja presijeca Lhotse Face od sunca je zlatno žute boje. Kolona ljudi mučila se savladati taj dio iza kojeg teren više nije toliko strm kao prije. Sustizala nas je iscrpljenost uzrokovana oštrim suncem i čekanjem s teretom na leđima. Većinu vremena smo stajali, a kad bismo se pomicali, bilo bi to samo po jedan do dva koraka. Znalo je proći i po desetak minuta prije idućeg koraka. Kad smo konačno prošli taj Yellow Band, kretali smo se prema nakupini šatora u daljini. Znao sam da nije South Col, ali bio je to Kamp 4 odakle se ide i na uspon na vrh Lhotse.
Ispred nas i dalje je „zmijica“ ljudi koja se kompaktno kreće, a ide preko nekog brda koje izgleda kao barem pola Sljemena. Nadam se potajno da je to nešto drugo i da ne moramo još to prijeći jer smo na rubu snaga, ali ispalo je da je to Sljeme na Everestu jedna od zadnjih prepreka prije South Cola. Kretali smo se sporo, ali bili smo sve bliže i bliže.
Prošlo je nekoliko sati, a onda smo stigli do Kampa 4 na South Colu. Trebalo nam je još neko vrijeme da pronađemo naš šator jer je vidljivost loša, vjetar ekstremno puše, a sve izgleda kao napušteno smetlište. Svi šatori su jednaki, a hodaš po smeću i govnima. Kad smo stigli do našeg šatora, bacili smo se na tlo od umora i tako ostali nekoliko minuta prije nego smo upuzali u šator.
Bilo je vrlo kasno, oko šest sati navečer i planovi su nam kompletno promijenjeni. Planirali smo oko pet popodne krenuti prema vrhu, a prije toga se i odmoriti. Ubrzo sam shvatio da odmor ne dolazi u obzir i da očito krećemo prema vrhu čim se malo oporavimo. Zbog te silne gužve iz Kampa 3, umjesto sedam trebalo nam je punih trinaest sati. Rinji mi je rekao, stavljajući juhu iz vrećice da se zagrije, da se spremim, izbacim iz ruksaka sve što ne nosim na vrh te da kad pojedemo malo juhe krećemo na vrh Mount Everesta. U šatoru smo bili sva četvorica – Rinji, Norbu, Nakul i ja.
Vjetar je vani divljao, sunce odlazilo, a ja nisam nimalo bio spreman za te riječi: „krećemo uskoro“. Ni u tragovima nisam u tom trenutku imao energije za nastavak, a do vrha i nazad treba barem dvadesetak sati. Nakul i ja smo se pogledali i rekli samo: „E j…. ga, idemo. To je to.“ Bio je to moment prihvaćanja te odvratno teške situacije s dobrim starim „j… ga“. O smrtnosti finalnog uspona prema vrhu Mount Everesta sam itekako svjestan, kisika u zraku ima samo 33 %, a mi smo već dobar dio našeg kisika u bocama potrošili zbog oduženog puta do Kampa 4.
U tim trenucima u šatoru prvi put nisam bio siguran hoću li se vratiti. Emocije su me uzimale, ali sam istodobno bio smiren. Teško mi je opisati ili uopće krenuti opisivati koji su mi se osjećaji javljali jer mi je i jedno i drugo nekako bilo u redu tih minuta. Pustio sam na mobitel „Bog“ od Pipsa, polupozdravio sam se sam sa sobom uz tu pjesmu, pa nakon nje pustio sam i koju od Oasisa da digne i Nakula i mene.
Pojeli smo što smo više mogli, ali nije to bilo baš puno. Nije išlo, jednostavno, nije nam ni trebalo – tako nam je barem u glavi bilo. Naravno da nam je trebalo i bilo prijeko potrebno, ali na toj visini više ne razmišljaš zdravo.
Nešto prije sedam sati navečer, krenuli smo. Izašli smo iz šatora na te udare vjetra South Cola i umorno krenuli koračati prema ogromnom Everestu. Prvih stotinjak ili malo više metara je ravno, prije nego krene strmiji teren. Prilikom tog teturanja po ravnome, na 8000 m gledao sam prema gore u nebo, već je bio mrak.
Nikad nisam vidio toliko čisto, sjajno nebo sa zvijezdama koje kao da su samo malo udaljene od nas. Sjajile su preklapajući se jedna pred drugu i obasjavale su put pred nama toliko jako da nam ni svjetlo nije trebalo. Gledajući u nebo, povremeno sam pogledao prema dolje da se ne popiknem baš svakih nekoliko koraka. Nisam mogao skinuti pogled s neba, a suze su mi tekle same od sebe bez prestanka. Skoro svaka suza se smrzla gotovo trenutačno na licu i tu ostala sve dok je nisam otresao s kože.
U jednom trenutku kad sam skrenuo pogled s neba da pogledam dolje, pogled mi je stao u ravnini, možda lagano prema dolje na lijevu stranu. Zaledio sam se i stao, sigurno sam minutu ostao stajati i gledati. Rinji se udaljavao od mene, a ja sam ostao tako smrznut. Gledao sam Mjesec na nebu koji je u to doba kalendarskog mjeseca bio savršeni polumjesec. U tom trenutku shvatio sam koliko se visoko nalazimo i na koliko sam posebnom mjestu. Bili smo toliko visoko da sam vidio krivulju Zemlje, a Mjesec na nebu bio je ispod nas. Gledati Mjesec na nebu prema dolje, koji je bio ispod mene, zaista je najposebniji trenutak u mojem životu. Nastavio sam hodati, pokušavajući stići Rinjija, ali hodao sam jako sporo i umorno. Rinji me pričekao, a čim sam došao do njega, krenuo je malo brže hodati da postavi malo jači ritam.
Jedva sam ga pratio, dok je on svejedno pazio da ide dovoljno sporo kako me ne bi još više umorio. Bio sam vidno iscrpljen i na rubu snaga. Osjećao sam se kao da ništa nije kako bi trebalo biti i da ne postoji nikakva šansa da dosegnem ni Balcony, a kamoli vrh Everesta. Prestigli su nas i Nakul i Norbu te još nekoliko desetaka penjača. Moral mi je pao jako nisko i misli o neuspjehu nisu mi izlazile iz glave. Jedino što sam razmišljao bile su izlike koje ću imati zašto se nisam uspio popeti. To je potrajalo sigurno nekoliko dobrih sati i ta borba sa samim sobom bila je iznimno intenzivna. Nakon nekog vremena govorio sam si da ću ići sve dok Rinji ne kaže da više ne ide.
Jedva dižem nogu za nogom, no odjednom, duboko u noći, kao da se sve okrenulo naglavačke. I dalje ne razumijem kako i zašto, ali promjena je bila momentalna – dogodila se u jednoj sekundi. U jednom koraku sam bio debelo u mislima odustajanja, a kad sam napravio drugi korak, mozak mi je čvrsto bio uvjeren da ću doći do vrha. U tom jednom koraku odjednom više nisam osjećao napor, a misli o neuspjehu kao da su odlepršale negdje daleko. Odjednom sam imao energije, volje, sigurnosti i jako puno samopouzdanja. Jednostavno sam znao da idem do vrha. To je bilo netom prije nego što smo došli do Balconya Everesta. Počeo sam hodati bržim ritmom, prestizali smo druge planinare kojih je bilo baš brdo i osjećao sam se življim nego ikad.
Kad smo stigli na Balcony, promijenili smo bocu kisika i brže-bolje krenuli dalje. Na ovom dijelu puta, vjetar je bio iznimno jak i postalo je ekstremno hladno. Prste u rukavicama i na nogama jedva da sam osjećao te sam ih stalno micao gore dolje da izbjegnem ozebline koje je toliko lagano dobiti. Idućih nekoliko sati bilo je baš nepodnošljivo hladno, ali bio sam dobro raspoložen i energičan. Na horizontu se pojavio blagi tračak svjetlosti što znači da će uskoro doći dan, s njim sunce i barem malo topline.
Počele su se stvarati kolone penjača ispred nas i sve je nekako usporilo. Opet smo zapeli svako malo na pojedinim dijelovima i čekali u redu. U jednom od tih čekanja stojećke sam zadrijemao te se probudio kad je netko zatresao špagu. Oči su mi se zatvarale same od sebe, ali se baš sunce počelo pokazivati i počelo me držati ponovno budnim. Pogledao sam s Balconya prema lijevo, prema nepalskoj strani i ugledao sjenu Mount Everesta: pravilna, ogromna piramida nad Nepalom.
Malo prije šest ujutro, bili smo na početku Summit Ridgea i južnog vrha, a tek kad smo tamo došli, lupila je realnost koliko je ljudi na planini. Summit Ridge Everesta jedno je od najposebnijih mjesta koje sam imao prilike doživjeti; ima posebnu neku energiju, a vjetar te malo šamara s jedne, pa druge strane. Onda stane, pa opet počne. Gledaš s jedne strane dolje na Tibet, a s druge na Nepal. Vjetar nosi špage i kad povlačiš jumar, moraš prvo njih ukrotiti na vjetru.
Došli smo do južnog vrha i pred nama je bilo oko dvjestotinjak ili više penjača. Prije Hillary Stepa čekali smo sigurno oko dva sata, a ja sam počeo imati problema s kisikom. Maska kao da je malo radila, a malo ne. Rinji je pregledao sve više puta i nije mogao detektirati problem. Svako malo kad bi se ta neka „blokada“ dogodila uhvatila me panika. Odjednom kao da sam glavu zaronio u more i nemam zrak. Udišem, ali ne dobivam ništa od toga. Bespomoćan i odvratan osjećaj, a kad bi se dogodilo, brzo bih maknuo instinktivno masku za kisik s lica kao da me ona guši, udahnuo bih zrak na 8800 metara i opet ne bih dobio kisika. Borio sam se s time svakih nekoliko minuta i nije bilo nimalo zabavno.
Prošli smo Hillary Step i otuda se vidi vrh koji je nekih pedesetak metara hoda po ravnome. Koračali smo naše zadnje korake prije nego što dosegnemo vrh, a Rinji je odjednom polulegao na snijeg. Vidio sam da nešto nije u redu, a on je brzo pokazao na kisik. U svim tim čekanjima i problemima s mojom maskom za kisik, nije ni shvatio da mu je boca gotova te tko zna koliko je bio bez dodatnog kisika. Da stvar bude još gora, bez dodatnog kisika disao je u masku i nadisao se svog ugljičnog monoksida koji je izdisao. Vrtjelo mu se i trebala mu je pomoć. Brzo sam izvadio jednu bocu kisika iz njegova ruksaka, odvojio je od maske, uzeo punu bocu i počeo spajati. Neka žena koja je bila iza mene bila je frustrirana što ne može proći te je vrlo bezobrazno krenula vikati na mene da se maknem. Odgovorio sam joj da imamo problem i da se strpi, na što me ona udarila nogom s derezama po mojim nogama. Okrenuo sam se i samo joj brzo rekao: „Ja sam s je….g Balkana, bacil budem te tu dolje i izgledalo bude kao nesreća.“ To mi je jednostavno prvo došlo na pamet kad me netko udario na toj visini u situaciji koja je iznimno opasna. Ne shvaćam koliko moraš biti sebičan i glup da kad vidiš da ja, bijelac, pomažem šerpi koji je u problemu, ne shvatiš da nešto očito nije u redu i da je možda pitanje života. U tom momentu više nego što sam se razljutio, duboko sam se rastužio nad sebičnošću ljudi.
Kada je dobio kisik, Rinji je opet poletio, a ja sam mu rekao da se ne želim zadržavati na vrhu predugo. Bolje da zbog svih problema s kisikom što prije krenemo dolje jer tko zna koliko dugo ćemo na povratku čekati u gužvi. Jedina sigurnost je što prije doći gore, pa otići dolje.
Nastavlja se…
Nakon dolaska na vrh Mount Everesta slijede trenuci zbog kojih je cijela ekspedicija i započela. No usponom na najvišu točku svijeta priča ne završava – pred Matijom je još zahtjevan silazak i povratak u bazni kamp.
6. dio: Vrh Everesta i povratak u bazni kamp – uskoro.
Isplaniraj svoje putovanje iz snova već danas i javi nam se, a naši agenti za putovanja će ti pomoći pronaći najbolju ponudu.
Natrag na nomago.hr
