Bilo je proljeće u Nepalu, ugodnih 27 stupnjeva, kada sam sletio iz Zagreba. U šest ujutro na užurbanoj zračnoj luci Tribhuvan u Katmanduu dočekao me stari prijatelj – Sandeep. On je instruktor visokogorskog spašavanja, specijaliziran za himalajske vrhove, alpinist s osvojenih nekoliko vrhova od 8000 m, uključujući Mount Everest. Stavlja mi oko vrata ogrlicu od kadifa, cvijeća koje simbolizira poštovanje, prijateljstvo i ljubav u Nepalu. Obojici nam je drago što se vidimo jer smo prije godinu i pol dana zajedno hodali do baznog kampa Ame Dablam te me on uz mojeg šerpu mentorirao pri usponu na tu planinu na koju sam se na kraju uspješno popeo.
Ovaj put ide s nama do baznoga kampa i tamo će nam biti logistička podrška. Sjeli smo u taksi i odvezli se do već mi poznatog hotela Malla u središtu Katmandua. Tamo nas je čekala Viji – glavna koordinatorica svih mojih ekspedicija u Nepalu i žena koja se pobrine da ne dođe do ikakvog problema, a ako i dođe – ona ga riješi u roku od nekoliko sekundi. Popili smo kavu na brzinu jer smo se morali vratiti u taksi i u zračnu luku. U osam ujutro došli su moja djevojka Lucija i tata, koji su letjeli drugim avionom. Dočekali smo ih s ogrlicama i zaželjeli im sreću u Nepalu, zemlji u koju su prvi put došli, a do kraja puta su se u nju i zaljubili. Idućih nekoliko dana proveli smo u gradu. Lucija i tata razgledavali su grad po cijele dane, a ja sam sa Sandeepom radio na završnim pripremama za ekspediciju.
Datum našeg pokreta prema Himalajama bio je 12. travnja 2026. Kao što se to često dogodi u Nepalu, let nam je prvog dana bio otkazan zbog lošeg vremena oko Lukle – sela do kojega letimo i odakle krećemo na put do baznog kampa Everesta. Idućeg dana čak smo i poletjeli, ali na pola puta avion je sletio u Ramechhap. “Zadnja rupa na planeti Zemlji“, tako sam govorio Luciji i tati. To selo nije mi ostalo u dobrom sjećanju jer smo do njega zbog odrona i poplava putovali u starome džipu oko 11 sati. Kako je još bilo rano, otišli smo malo razgledavati selo i okolicu, a na kraju se Luciji i tati toliko svidjelo da i danas tvrde da je jedno od najljepših sela koja su posjetili. Nadali smo se da ćemo trećeg dana poletjeti i stići do Lukle. Izgubili smo već tri dana zbog lošeg vremena. Meni je svejedno – ja ostajem dva mjeseca na ekspediciji, ali Lucija i tata moraju uhvatiti povratni let za Zagreb. Idućeg dana probudili smo se u pet ujutro i u šest već smo bili u zraku, leteći prema Lukli. Iz Lukle smo hodali do sela Phakding gdje ćemo prenoćiti. Odmah prve noći u Himalajama Lucija i tata shvatili su u kakvim će uvjetima živjeti idućih deset do jedanaest dana. Struje jedva da ima, hladno je, higijena je upitna, ali priroda je predivna. Sutra je veliki dan ispred nas – idemo do Namche Bazaara, do njega nam treba osam sati hoda, uglavnom uzbrdo po stepenicama.
Namche Bazaar najveće je himalajsko selo. Nalazi se na 3350 m, a kad smo tamo stigli, krenuo sam polako osjećati pritisak u glavi od visine. Nisam siguran je li to zbog visine i imam dvije teorije u glavi o kojima razmišljam. Prva je, da mi je to od šilterice koja mi pritišće glavu, a ja stvarno mrzim nositi te kape. Druga je, da je to jednostavno od napora i stotina stepenica kojima nema kraja do tog sela. Koja god bila istinita, glavobolja relativno brzo prolazi. Svi troje se dobro osjećamo, nemamo problema s prilagodbom na visinu. Moramo odlučiti hoćemo li ostati, prema prvotnome planu, jedan dodatan dan u Namche Bazaaru radi aklimatizacije ili da preskočimo i riskiramo visinsku nepripremljenost. Sandeep ne želi sudjelovati u našoj odluci i uvijek daje dvosmislene savjete. S jedne strane ga razumijem jer to mora biti naša odluka, ali ipak je lakše očekivati da netko odluči za tebe. Odluka je pala da “ko ga j…” . Idemo dalje odmah idući dan jer ipak smo na početku izgubili tri dana. Kao što rekoh, na mene ta tri dana ni malo ne utječu, ali Lucija i tata baš i nemaju previše rezervnih dana.
Zadnji put kada sam posjetio Namche Bazaar, a bilo je to prije godinu i pol dana, u jesen 2024., išao sam na svoju prvu himalajsku ekspediciju – vrh Ama Dablam. U glavi mi je i dandanas urezano da sam umirao od utjecaja visine na tijelo. Već u Namcheu sam imao ozbiljne glavobolje, mislio sam da imam i temperaturu, bio sam potpuno bez energije. Moram priznati da sam se i sada toga malo bojao, bio sam nervozan kako će ovaj put tijelo reagirati, a kad mi nije bilo ništa, baš sam bio iskreno sretan. Možda je to i do utjecaja Lucije i tate jer ne može meni biti loše, ako nije njima. Na kraju dana, sve je to zato što sam znao što me čeka, utjecaj visine mi nije bio stran, znao sam kako se nositi s njime, a i razina mentalne spremnosti bila je na najvišoj mogućoj razini.
Smjestili smo se u isti hotel u kojem sam bio tijekom ekspedicije na Amu Dablam. Vlasnik je preljubazan stari djed na kojem se baš vidi da uživa u poslu koji radi. Jako je uslužan i spreman pomoći na bilo koji zahtjev. Odlučio sam se tuširati, jer tko zna kad će biti iduće prilike, a Lucija i tata su odspavali nekih sat vremena. Već nekoliko dana sam im govorio o najvišem Irish pubu na svijetu koji se nalazi u Namche Bazaaru pa smo se, naravno, zaputili direktno tamo bez previše razgledavanja sela. Odlučio sam popiti jednu malu pivu, makar od nove godine nisam popio kap alkohola. Ak je zadnja, pa nek bude ta u Irish pubu sa Luce i tatom. Zauzeli smo stol, a ja sam otišao po rundu točenog IPA-a. Dok sam čekao da konobar natoči, pogledao sam gore na strop i odmah primijetio potpise Adama i mene od prije godinu i pol dana kad smo se pošteno napili u tom pubu nakon uspješnog uspona na Amu Dablam. Potpisi i dalje ponosno stoje, a iz njih se jasno može vidjeti koliko smo promila imali. Hladno pivo nakon osam sati hodanja po stepenicama i to prvo u četiri mjeseca bilo mi je toliko dobro da sam u tom trenutku samo sanjao da ih popijem još barem dvanaestak. Zeznuo bih i Everest i sve samo za još nekoliko piva, da ih mogu popiti u tom trenu. Puno energije trošim na to da sam sebe uvjerim da mi budu, kad se jednom spustim s Everesta, još bolje prijale. Popio sam pivo u vjerojatno dvije minute, a nismo se ni duže zadržali u Irish pubu. Mislim da je svima prijalo pivo i da je sve zvalo na još, ali idući dan pred nama je opet naporan. Teška srca i još težeg koraka od umora polagano smo se vratili u naš hotel na večeru. Družili smo se do nekih devet-deset navečer, pa se povukli u svoje hladne sobe na spavanje.
Ujutro je u sobi sigurno bilo oko minus deset stupnjeva, a prve zrake sunca me bude u 5.30. Napuknuti prozor sobe zarošen je od disanja kroz noć, a s njega puca pogled na šest tisućnjake obasjane onim toplim, žarko narančastim jutarnjim suncem.
Lucija još leži u krevetu i u polusnu mi odgovara da nema glavobolje, ali da joj je zima u “tri p.m.”. Zovem tatu, koji je u sobi pokraj nas, na mobitel i on odgovara da se osjeća izvrsno, a taj odgovor bio je potvrda da definitivno preskačemo jedan dan prilagodbe na visinu i krećemo dalje.
Treba nam oko šest sati hoda i možda jedan malo jači uspon od dva sata da dođemo do idućeg sela koje se zove Tengboche. Ubrzo nakon napuštanja Namche Bazaara otvaraju se prizori himalajskih divova – pogled puca na Amu Dablam, Lhotse i naravno – Mount Everest. Krajolik je neobičan, pomalo mediteranski. Sve miriše po borovini kao kad sam trčao kilometre za kilometrima na Korčuli prije koji mjesec u dubokoj fazi treniranja za ovaj uspon. Ta mala nostalgija je zeznuta stvar, iskušava te kad si svjestan kakav je i koliko je dug put pred tobom.
“Nogu pred nogu”, tako je tata ponavljao svaki put kad mu je bilo teško i šest sati kasnije, stigli smo u Tengboche. Tengboche nije ni selo, tu je jedan veliki hram i jedan Tea House (tako zovu svoja prenoćišta). Oko tri sata popodne je, a važno je ne zaspati ako se ide malo odmoriti. Na visinama je teško spavati noću pa nema smisla prokockati noćni san jer si malo odspavao popodne. Nakon brzinskog i neočekivano dobrog espressa otišli smo u budistički hram. Na ulazu nas je dočekao djedica od najmanje 135 godina koji naplaćuje ulaz. Religija košta, koja god da bila. U hramu sjedimo nekih petnaestak minuta i slušamo desetak monkova kako brzo izgovaraju molitve, a paralelno udaraju u ritmu molitve u bubanj dubokog zvuka. Neki od njih nemaju ni 15 godina; završili su u tome jer ih obitelj nije mogla prehraniti. Gledajući to, osjećam tugu i nepravdu. Ta djeca nikad nisu ni imala šanse da odaberu svoj put i svoju sreću. Rođena u neimaštini, bez ikakvih prilika, često u dogovorenim brakovima gdje ni roditelji prije njih nisu imali prilike kao ni oni i tako u začarani krug. Bez da si osuđen, život ti je kao zatvor. Zatvor – jer životnih prilika gotovo da i nema. Utjeha i spas postaje religija. Ona im je nada i spas, utočište, jer ta djeca nisu mogla birati kao što smo mi mogli. Pitam se, koliko bi njih odabralo taj put da nije jedini.
Jednom kad smo izašli iz hrama, tata – “lud kak šiba” krene prema obližnjem brdu, u oblak. Prije nego što je nestao u magli, rekao je da je 200 m nove visine dobro za njegovu aklimatizaciju. Tatina fluorescentno žuta jakna brzo se gubi u magli, Lucija i ja sporo ga pratimo. Lucija fotografira sve oko sebe lutajući po magli uzbrdo. Dostigao sam tatu koji puca od ponosa i govori mi: „I? Jesi si mislil ikad da budemo u Nepalu skupa usred Himalaja?” Njemu ovaj cijeli put puno znači, a pogotovo jer je svjestan da svom sinu olakšava uspon na Mount Everest.
I zbilja, oboje su mi olakšali put. Na tim dugim ekspedicijama čovjek se osjeća jako usamljeno bez obzira što je svakodnevno okružen ljudima. U Tengbocheu smo imali čak i pristojan smještaj, relativno čist, no hladan. Večera je bila standardno rano, zezali smo se, valjali gluposti i pričali o idućim danima. Zabavno mi je promatrati Luciju i tatu koliko su zabrinuti i uzbuđeni zbog predstojećih dana.
Ujutro smo se probudili malo prije šest. Svaku noć stavljamo alarme, ali se svi probudimo prije njih. Doručak je bio toliko loš da nije vrijedan ovih riječi ni redova, ali zato put do Dinbochea jest. Staza nije fizički zahtjevna, ali traje. Visina već pokazuje zube i dobro nas usporava. Skoro svaki dan hodamo u istoj formaciji: Karem (vodič) prvi, iza njega tata, pa ja i onda Lucija. Iza Lucije su Sandeep i Rinji, a ona se žali da je najsporija i da ima osjećaj da ide svojom sporošću na živce njih dvojici koji joj dahću za vratom. Tata joj uporno ponavlja da nek ju baš briga, da u planini nema sporog, svatko ima svoj tempo koji mu odgovara. Nakon dva sata dolazimo u malo selo imena Pengboche, odmah u hram da odradimo obred - Puju. Puja je obred u kojem se od božice planine traži siguran prolaz te uspješan uspon i povratak. Bizaran obred u kojem monk u sekundi izgovori više riječi nego Lucijina kolegica s posla Dora. Uz to, u neki se kalež ulijevaju pivo i Sprite, a Luciju uvjeravam da na kraju mora popiti tu mješavinu. Obred Puje jako dugo traje, a tata je u par navrata i zaspao. U hramu je jako hladno i svi troje smo se smrzli. Kad je trebalo monku dati nešto para da nas finalno posveti, znali smo da idemo van na sunce koje smo prizivali da nas zagrije ovih sat i pol vremena koliko je obred trajao.
Krenuli smo put pod noge dalje u Himalaje. Hodamo po ogromnoj pustopoljini gdje vjetar puše, valja pijesak ko valove na moru, a tu i tamo prođu jak i lokalac koji urla na životinju udarajući je drvenim štapom. Oko nas nema ničega osim magle, oblaka i niskih grmova klekovine. Vjetar fijuče, a kad stavim kapuljaču na glavu, nastaje buka od njegovih udara. Svako malo uzmem klekovu bobicu s grma, zdrobim je među prstima da me podsjeti na kuhinju. Hodamo sporo da bismo do cilja stigli brže. Cilj nije samo iduće selo u koje idemo, cilj je dobra prilagodba na visinu, a to se postiže jako sporim hodanjem.
Sporo, ali sigurno stižemo u Dingboche. Sandeep nam priča o kafiću s odličnom kavom pa nam je, naravno, to bila prva postaja u selu. Cafe 4410, nazvan prema visini na kojoj se nalazimo, hipsterski je kafić u srcu Himalaja iz kojeg ljudi ispadaju, toliko je popularan. Besplatno je punjenje mobitela i internet, kako ne bi bio pun. Nažalost, espresso je totalno grozan, ali vruća čokolada je vrhunska. Ima i hrane, pa nam pizza osrednje kvalitete pruža malo sreće. Ostajemo u Dingbocheu dva dana radi aklimatizacije, a osim aklimatizacijskog uspona drugog dana, većinu vremena proveli smo u Cafe 4410. Skoro čitav dan ogovarali smo jednu Japanku koja se nije micala od mjesta gdje se pune mobiteli i hipnotizirano satima buljila u svoj mobitel. Baš nam je posebno išla na živce jer je svakih par sekundi isključila pola drugih mobitela s punjenja, a oni su se u utičnici jedva držali.
Drugog dana u Dingbocheu krenuli smo na aklimatizacijski uspon u osam ujutro. Bilo je jako maglovito i prohladno. Uglavnom smo hodali kroz oblake, a vizure himalajskih divova krile su se u magli. Popeli smo se do otprilike 4650 m gdje su Lucija i tata odlučili stati s usponom i ostati tamo do 45 minuta da se aklimatiziraju, a ja sam nastavio prema obližnjem vrhu od 5100 m. Karem, vodič koji je išao sa mnom, doslovno je letio prema gore. Ne bih ja bio ja da nisam jurnuo njemu za petama, zaboravljajući da je on već maksimalno aklimatiziran na visine. Nakon samo dvadesetak metara srce mi se borilo da ne izađe iz prsnog koša, a kad to nije moglo, brzina otkucaja ga je tjerala da mi kroz usta ispadne. Do zraka nisam mogao doći jer, naravno, nisam još bio naviknut na visinu. Usporio sam – svatko ima svoju brzinu. I tako spor (barem sam ja tako mislio), prestigao sam sve koji su bili ispred mene do vrha. Oblaci su se raščistili, a s vrha se pružao spektakularan pogled na Amu Dablam. Zadržali smo se na vrhu nekih dvadesetak minuta da budemo, radi bolje prilagodbe, što izloženiji zraku s manje kisika. Dolje smo se vratili trčeći niz padinu, a ja sam osjetio laganu bol u oba koljena. Starim, pomislim. Nakon silaska počinje mi glavobolja, nisam smio pretjerati s trčanjem nizbrdo. Nema veze, jedan kafetin i odlazimo svi zajedno gubiti vrijeme u Cafe 4410.
U Tea Houseu u Dingbocheu bila je poprilična gužva, a za stolom do nas oba je dana sjedila indijska obitelj. Ne bi ništa bilo čudno da njihov otac nije jeo za doslovno svaki obrok (doručak, ručak, večera) po tri tvrdo kuhana jaja. Ponavljam – svaki obrok po tri tvrdo kuhana jaja i tako dva puna dana koliko smo tamo bili. Jesti tvrdo kuhana jaja (bez ičega) spada valjda među najdosadnije obroke svih vremena. Tko može jesti za svaki obrok po tri tvrdo kuhana jaja??! U sekundi je jadan čovjek postao predmet sprdnje i tona naših izrečenih gluposti. Dva dana nam je jajasta obitelj bila tema za svakim obrokom. Hrana u Dingbocheu bila je gora od očajne, a Lucija i tata su zbog toga već bili na rubu. Više nisu znali što bi jeli, sve je bilo loše, a nema goreg od trenutka kad shvatiš da nakon napornog dana planinarenja nema ni utjehe u hrani. Tata se žali da bi mu bolje bilo da jede samo tanjur čiste riže, na što mu ja odgovaram da ima rižu na jelovniku. On je odgovor već imao spreman i odmah je ispalio da mu njihova riža ne valja, da on voli onu „bucmastu“ (Arborio, carnaroli, itd) rižu. Na kraju bi Lucija i on naručili špagete s rajčicom i sirom pa se ponovno razočaravali iz dana u dan ovim talijanskim bezvremenskim klasikom u srcu Himalaja na 4410 metara.
Šestog dana našeg puta prema baznom kampu zaputili smo se prema Lobucheu. Do njega vodi jedan dugi ravni plato okružen ogromnim vrhovima. Ispred nas je Pumori, iza je veličanstvena Ama Dablam, a lijevo i desno iznad nas su drugi veliki vrhovi. Prolazimo kroz davno napuštene, raspadnute pastirske kolibe koje su u funkciji bile prije vjerojatno stotinjak godina. Znamo da smo blizu Everesta, teren je drugačiji, a planina Pumori nam se unosi u lice od blizine. Penjemo se na Thukla Pass i stižemo do Everest Memoriala gdje su podignuti spomenici palim penjačima Himalaja. Bio je to fizički težak uspon i prvi na kojem su se Lucija i tata pošteno namučili. Tražili smo spomenik Nejcu Zaplotniku, ali nismo uspjeli, puno ih je. Tata mi je nekoliko puta rekao: “Samo nemoj da tu moramo s mamom doći podići spomenik“. Zabrinut je, vidi se po njemu. Putem gledam Lobuche East jer znam da ću se u sklopu aklimatizacije ići penjati na taj vrh. Pijemo toliko vode da iza svakog kamena idemo pišati, samo je problem kad kameni po sebi imaju ispisane molitve, pa je teško naći neki koji nije sveti. Ubrzo dolazimo do sela Lobuche i napravimo krug po selu da kupimo vodu. U Tea Houseovima su skuplje, a i u prvom dućanu su bile na skupljoj strani. Iskustvo mi govori da ćemo, napravimo li mali krug po selu, naći duplo jeftinije. Odlazimo se smjestiti pa ostajemo ugodno iznenađeni smještajem i kvalitetom hrane. Nije neka kvaliteta, ali je bolja od Dingbochea.
U zraku se osjeća da se uskoro rastajemo. Njih dvoje se vraća u Katmandu pa u Zagreb, a ja ostajem sljedećih mjesec do mjesec i pol dana na planini. Još uvijek smo svi dobre volje i uz pojavljivanje male tuge, raste uzbuđenje jer je njihov cilj bazni kamp (Everest Base Camp) tu iza ugla. Tata jedva čeka vidjeti Khumbu Icefall i želi ga barem dotaknuti. Nažalost, u tom trenutku nije znao da je to gotovo nemoguće jer početak penjačke rute na Khumbuu je nekih 45 minuta od baznog kampa. U Lobucheu je navečer snijeg padao, sve se zabijelilo. Nastavio je padati i ujutro rano kad smo oko 6 sati kretali prema Gorakshepu – zadnjem selu prije Everest Base Campa. Plan je doći do tog sela, pa do baznog kampa i nazad. Prije par dana krivo smo shvatili Sandeepa i mislili smo da se danas rastajemo. Ja ostajem u baznom kampu, a oni se vraćaju. Takva je bila i atmosfera – napeta, pomalo tužna i sveprisutni osjećaj neizvjesnosti.
Laganim korakom po snijegu, nakon nekoliko sati stigli smo u Gorakshep. Neugledno selo koje smrdi na izmete jakova, konja i magaraca te imate osjećaj da je prljavo sve što dotaknete. Putem sam primijetio da tata malo teže hoda, umoran je već i na snijegu mu je noga svako malo proklizala. Kako sam hodao iza njega, vrhove svojih štapova sam stavljao iza njegovih peta da ima sigurniji korak i da ne prokliže. Nije to primijetio, a meni je bilo važno da mu barem malo olakšam. Nije da se on žalio; znao sam da im je oboma sve teže i teže, no znao sam da nikako ne planiraju odustati. Sjeli smo u Tea House na ručak i na čaj, a nakon toga krećemo zajedno još dva sata do baznog kampa gdje se rastajemo, barem smo tako mislili. Na ručku smo forsirali razgovore jer nam je svima bilo teško pričati. Svi troje smo u jednom trenutku plakali ko kišna godina – Lucija i ja, a tata uz plač na telefonu s mamom. Dolazi Sandeep i govori da krećemo kroz 20 min, a ja ga pitam kako da prebacimo neke od mojih stvari koje su bile u Lucijinim i tatinim torbama. U tom trenutku shvaćamo da smo sve krivo shvatili i da zajedno idemo do baznog kampa pa se zajedno vraćamo u Gorakshep na još jednu zajedničku noć te se rastajemo idućeg jutra. Pogledam prema Luciji i kažem: „Đabe sam plako“.
Raspoloženje je odmah u našoj skupini poraslo i krenuli smo do baznog kampa. Putem se otvara pogled na vrh Everesta, a gledajući ga shvaćam koliko je zapravo još udaljen od samog baznog kampa. Izgleda miljama daleko, iza još nekoliko vrhova, a u podnožju i taj zloglasni Khumbu ledopad koji je veći no što sam zamišljao. Svi s uzbuđenjem gledamo u daljini šatore kojima se približavamo, ali svima nam se pogled zadržava na smrtonosnom ledopadu. Svi kad ga vide zamišljaju gdje se nalazi put između tih blokova leda veličine zgrada, kroz kuda se provlačiš, a na koje se ogromne blokove leda penješ. Znatiželja me ubija oko toga gdje će ove godine biti ruta, naime, svake se godine mijenja. Dotakli smo bazni kamp i s ponosom se svi slikali ispred legendarnog kamena na ulazu. Na njemu piše visina od 5364 metara nadmorske visine i veliki natpis „Everest Base Camp“. U tim trenucima, polako je počinjala druga etapa mojeg uspona na Everest: uskoro se rastajem s Lucijom i tatom, nastavljam sam penjući se na najvišu planinu svijeta. Pored zabrinute Lucije i tate, ja sam bio skroz miran i jedva sam čekao da sve krene. Već se godinu dana pripremam za to, spreman sam i nestrpljiv. Nakon dvadesetak minuta provedenih kod baznog kampa, okrenuli smo se nazad za Gorakshep. Noć je bila snježna i hladna, izvukao sam debele vreće za spavanje koje su za uvjete od -40 C. Nismo dugo ostali budni, svi znamo da nas ujutro čeka prilično emotivan rastanak.
Probudili smo se u šest ujutro i prepakirali sve stvari – prebacivali smo moju opremu iz ostalih torbi jer nije sve stalo u moje torbe. Nekako sam sve uspio natovariti, a pokoju stvar i dao Rinjiju jer jednostavno nije stalo. Doručkovali smo, ali ne sjećam se što smo jeli. Za vrijeme doručka tati barem pet puta obećajem da ću paziti na sebe i da ako vidim da ne ide – neću forsirati. Govori mi da ne zaboravim radi koga se moram vratiti doma: mame, brata, Lucije, bake, dede i tete. Mogu si samo misliti kako je njemu, koliko snage moraš imati da prođeš preko toga da sina ostavljaš ispred Mount Everesta, a luđak ga ide penjati. Karen i Sandeep dolaze do nas i kažu da je vrijeme da Lucija i tata krenu, pred njima je osam sati hoda. Svima nam je teško do mjere da ne možemo govoriti. Čvrsto se grlimo, a u Lucijinom zagrljaju vidim da tata signalizira Rinjiju da me vrati sigurno dolje s planine. Otišli su, a kroz prozor sam gledao prema njima sve dok nisu skrenuli iza ugla. Okretali su se i oni, gledali unatrag, ali zbog odbljeska sunca nisu me mogli vidjeti kroz prozor.
Ispred mene je najuzbudljivijih mjesec dana mojeg života, a oni će biti cijelo to vrijeme na iglama doma da se meni nešto ne dogodi. Kasnije su mi rekli da su cijelog tog dana jedva progovorili, tako im je bilo teško.
Nastavlja se…
Matija je stigao u bazni kamp Everesta, no prava priča tek počinje. U sljedećem dijelu otkriva kako izgledaju prvi dani na 5.364 metra, život među šatorima i pripreme za uspon koji je pred njim.
Isplaniraj svoje putovanje iz snova već danas i javi nam se, a naši agenti za putovanja će ti pomoći pronaći najbolju ponudu.
Natrag na nomago.hr
