Ovo je 2. dio serijala „Moj uspon na Mount Everest”.
Ako još niste, pročitajte 1. dio: Od Katmandua do baznog kampa.
Od ulaza pa sve do šatora u našem dijelu baznog kampa treba oko trideset i pet minuta hoda. Kamp se nalazi na ledenjaku na kojem je sve puno kamenja i sve je brdovito. Hodaš gore-dolje po dvadesetak metara, naporno je kretati se baznim kampom. Kad smo stigli, ušao sam u veći šator u kojem ću provoditi gotovo čitavo vrijeme boravka jer je to „community“ šator – u njemu jedemo, grijan je i koristimo ga kao dnevnu sobu. Razmaknuo sam krilo šatora da uđem i odmah me dočekao veliki osmijeh i glasno: „Oh, hello!“. Bio je to Nakul, Britanac indijskog podrijetla. Od prve sekunde počeli smo pričati kao da se znamo dvadeset godina i tako sve do kraja ekspedicije. Bili smo si podrška, zabavljali smo jedan drugoga, pričali o svemu i svačemu kroz mjesec dana, zajedno se penjali na Everest, a na kraju, kad smo se na završnom usponu razišli, ponovno smo se sreli na samom vrhu. Njegova pozitivna energija toliko mi je odgovarala da ga smatram velikim dijelom mojeg uspješnog uspona i prijateljem s kojim me ne veže samo obično prijateljstvo, nego i hladne noći na Everestu, svaka strmina i ledeni blok, olujni vjetrovi planine, sunce koje te nemilosrdno topi, a na kraju i zagrljaj na 8848 metara, na vrhu svijeta.
Početak boravka u baznom kampu obilježilo je dugotrajno i mukotrpno čekanje da se otvori ruta kroz najopasniji dio planine – Khumbu Icefall, a kasnije i put od Kampa 2 pa sve do vrha. Pričalo se da ogromni blokovi leda vise s obje strane u ledenjaku i da je gotovo nemoguće pronaći siguran put. Iz dana u dan govorili su nam da bi se ti veliki komadi leda svaki čas mogli odlomiti i da se put nakon toga brzo otvara. Frustracije su se gomilale kad su prolazili tjedni, a situacija se nije pomicala s mrtve točke. Ekspedicija na Everest vremenski je jako krhka – sve se mora dogoditi u određenom vremenskom razdoblju. Ukoliko kasni otvaranje rute u ledopadu, to znači da kasne prve rotacije planinara i šerpa na planini. Kašnjenje visinskih rotacija povezano je s malo preostalog vremena između tih rotacija i završnih uspona jer šerpe između tih rotacija moraju doći sve do South Cola da ostave kisik kao i da ostave šatore u višim kampovima. Vremenski prozor za finalni uspon na vrh planine obično traje nekih desetak dana, a ako sve kasni, to može rezultirati gužvama prema vrhu u završnoj fazi uspona. Sam sam sebi obećao da ako zapnem u jednoj od tih gužvi iznad 8000 metara, okrećem se, vraćam se dolje jer život je vrjedniji od bilo kojeg vrha. Održano je nekoliko sastanaka svih šerpa koji penju s klijentima, a s tih sastanaka dolaze informacije da je Khumbu ledopad ove godine jednostavno preopasan za penjati. Već smo oko dva tjedna bili u baznom kampu kada se organizirala akcija u kojoj je pedesetak šerpa zajedno otišlo u Khumbu ledopad pokušati postaviti rutu, ali svi pokušaji danima su bili uzaludni. U nekim trenucima izgledalo je kao da se sve urotilo protiv ove ekspedicije, pa čak da će biti otkazana. Ostao sam pozitivan, samopouzdanje i iskustvo govorili su mi da se ovakve situacije u jednom danu mogu preokrenuti naglavačke. Samog sam sebe prisiljavao da ostanem fokusiran kao da tu noć krećemo. Planina testira našu strpljivost, a na ovu planinu došao sam s ciljem koji ne može poljuljati par neizvjesnih situacija.
U danima koji su sporo prolazili vježbali smo prelaske preko ljestava u ledu, penjanje u ledu i sve ostalo s čime ćemo se često suočavati na planini. Nakon jutarnjih vježbanja na ledu, većinu bismo dana proveli u zajedničkom šatoru pijući čaj za čajem, jedući cijeli dan, a ponekad bismo pogledali film i puno pričali. Rutinu nam je razbijao dan kad si trebao oprati nešto veša i tome si se od jutra radovao jer je barem nešto bilo u danu što nije svakodnevnica. Svako malo izašao bih iz šatora i po sat vremena gledao u vrhove – malo prema sjeveru, pa jugu, onda na zapad i istok. Sve strane su bile okružene vrhovima i htio sam čim više upiti prizore koji su oko mene. Nije da si svaki dan podno Everesta i zapravo jako brzo više neću biti tu. Gledao sam svakoga dana kako se osunčavaju vrhovi tijekom dana, promatrao gdje je plavi led na njima, a gdje stijena. Gdje i kad se formiraju oblaci oko njih i koliko puše vjetar, prema tome kako nosi snijeg zrakom. Dok su vrijedni kuhari za nas kuhali večeru u improviziranoj kuhinji na tih 5300 m u hladnim uvjetima, na debelom minusu, ja sam gledao kako sunce zalazi nad divovima Himalaja i sve postaje tiho, čak i vjetar stane.
Prije spavanja, stajao bih i drhtao od zime ispred šatora. Bilo mi je hladno, ali barem desetak minuta buljim u zvijezde za koje znam da ih vjerojatno nikad više neću vidjeti toliko blještave. Sigurno sam svaki dan barem nekoliko sati proveo gledajući oko sebe iste vrhove i krajolik koji me toliko fascinira.
Tako je jedne večeri sunce palo, a ja sam se vratio u šator gdje nam je bila poslužena večera. Jeli smo sherpa stew sa svježe pečenim naan kruhom i dosta riže, a deserta i predjela više se ne sjećam. Nakon hrane, kao i svake večeri razgovarali smo sa Sandeepom, ali ovaj put smo ga nagovarali ko mala djeca da sutra ujutro odemo negdje hodati, barem da se dignemo za tristotinjak metara ako ništa drugo jer više ne možemo biti u ovom radijusu od dvadesetak metara u baznom kampu. Bilo bi mi dovoljno i da napravimo krug oko cijelog baznog kampa, samo da se krećemo negdje gdje nismo svaki dan. Nakon kratkog nagovaranja, Sandeep je dogovorio s Rinji Sherpom i Nobu Sherpom da odemo do višeg kampa na susjednoj planini Pumori. Bili smo te večeri toliko sretni što sljedeće jutro idemo negdje izvan rutine da smo jedva čekali otići spavati kako bismo se što prije probudili.
Malo prije sedam ujutro budi me zvuk lavine, a nakon toga kreću zvukovi helikoptera koji neprestano lete od ranog jutra. U osam sati je doručak i ja, po običaju, stižem petnaestak minuta ranije. Perem zube i umivam se u toploj vodi koju su kuhari zagrijali pa sjedam u šator i radim si prvi čaj. Nakul uvijek kasni barem petnaest minuta na doručak. Jedemo zobene pahuljice s jabukom i šipkom, a nakon toga suhi omlet koji je zapravo kao neka palačinka stara tri dana. U devet i trideset otišli smo se oblačiti za današnju šetnju s ciljem dobivanja malo visine i razbijanja rutine. Ušao sam u svoj šator i krenuo oblačiti drugu majicu – već iznošenu i prljavu, punu bijelih prugica od sasušenog znoja na crnoj tkanini. Ista ona u kojoj sam danima hodao od Lukle do baznog kampa, da ne prljam druge majice koje imam jer nije najjednostavnija stvar prati veš u baznom kampu. Nisam se tuširao već oko devet dana pa mi je ionako bilo svejedno.
Odjednom čujem Nakula kako viče iz svojeg šatora da je došlo do promjene i neka obučem puni dres Everest reprezentacije – pojas, kacigu, dereze, punu opremu za glečer, sve. Otvorim krilo šatora da vidim o čemu se radi. Ispred šatora stoji Sandeep s osmjehom i govori mi da se idemo penjati u područje Khumbu Icefalla pa pita koliko mi treba da se spremim. Uzbuđen odgovaram da sam za pet minuta vani spreman na što se Sandeep nasmije jer misli da nema šanse. U punoj spremi, izlazim iz šatora u roku od sedam minuta i gledam gdje je Nakul. Prema običaju, čekali smo ga dodatnih dvadesetak minuta, jednostavno je takav. Nije mi to strano jer cijeli život čekam Luciju kad se spremamo nekud ići, tako da je to bila samo tužna realnost mojeg čekajućeg života na koju sam naviknut.
Rinji, Nobu, Nakul i ja krenuli smo prema ledopadu. Nakul me uvjeravao da idemo samo na još jednu vježbu na drugu lokaciju u ledenjaku, ali Sandeepov osmijeh i pozdrav „Good luck“ odali su mi da idemo dublje u ledenjak po ruti po kojoj ćemo kroz koji dan ili tjedan krenuti prema vrhu Everesta.
Teško se snalaziti i navigirati po ledenjaku do početka rute. Teren je zbunjujući, kao kompleksan labirint gdje ste okruženi samo bjelinom, velikim blokovima leda od kojih ne vidite gdje se nalazite. Rinji i Nobu snalaze se kao i Zagrepčani po Vrbiku, a ja pratim Rinjijeve korake da stanem točno gdje i on. Lako je propasti na takvom terenu jer nikad ne znate koliko je led debeo, a ispod leda neprekidno čujete kako teče rijeka vode koja se topi s ledenjaka. Osluškujem svoje i Rinjijeve korake – je li ton pri dodiru koraka s ledom tup ili šuplji. Prema tome znam je li bolje zagaziti čvrsto i sigurno ili je možda malo tanji led pa da budem oprezniji pri koraku. Hodamo tako petnaestak minuta i u jednom od tih „potočića“ ugledamo neku hrpu stvari nagužvanu preko koje teče voda između dva bloka leda. Kako smo se približili, shvatili smo da to nije samo neka hrpa otpada, bilo je to tijelo koje se očito ove noći oslobodilo okova leda nakon desetaka godina. Kroz rukav virila je kost, zglob od lakta. Lubanja je bila spljoštena i tanka kao komad tjestenine kad prođe kroz mašinu kako bi se dobili ravioli, jedino su zubi ostali isti. Snaga leda je zgnječila to davno umrlo tijelo nesretnika na kojem je još bila stara penjačka oprema. Rinji kaže da je tijelo staro više od dvadesetak godina, a zaključio je to prema starom tipu jumara, komadu penjačke opreme. Ovaj penjač desetljećima je u ledu bio zaboravljen, sve do danas kad se otopio i dao nam do znanja da je Khumbu Icefall smrtonosan. Lekcija nam je bila servirana odmah po ulasku u ledopad – Everest je i sreća i tuga, zabava i bol. Uvijek ima dva lica i oba su ekstremna. Ponos i sreća ili bol i vječna tuga.
Nakon što je Rinji preko voki-tokija prijavio tijelo, nastavili smo do početka penjačke rute u ledopadu označene kao „SPCC 1“, a do kraja Khumbu ledopada ima pet takvih točaka. Stavili smo dereze na noge i spojili se na fiksirano uže te smo se sljedećih sat i pol penjali do oznake SPCC 2. Bilo je to jedno od najzabavnijih penjanja mojeg života, a na takvom terenu sam se osjećao potpuno sigurno i kretao se brzo i učinkovito. Nemam problema visjeti na ledu iznad provalije, ne plašim se toga. Nije mi ni problem hodati po klimavim ljestvama iznad ogromne rupe koja ide u nedogled. Nakul i Nobu bili su dosta iza nas jer smo Rinji i ja letjeli prema gore. Vraćajući se prema baznom kampu razmišljam o tome koliko će drugačije ruta izgledati idući put kad ćemo je penjati jer je poznato da se put stalno mijenja. Khumbu ledopad pomiče se, on je kao živo biće koje je u stalnim mijenama. Do kraja ekspedicije vidio sam sva lica tog ledopada, ne bih ga prepoznao pri svakom sljedećem dolasku, toliko je dinamičan. I do danas, to mi je najzabavniji penjački komad na planetu Zemlji.
Nekoliko dana nakon našeg prvog dodira s Khumbu ledopadom u kampu nam se pridružio novi član – Talijan Marco. Pedeset i dvije godine, visok i ćelav, a hlače nosi spuštene do pola guzice kao da je u Bronxu, a ne u baznom kampu Everesta. Naočale na nosu su futurističke i u tisuću boja kao da ide na after nakon tri noći ravea, a odjeća kao da si na talijanskom skijalištu 1983. godine. Neobičan je lik, jako čudan. Na prvu nam je nekoliko tjedana jako išao na živce, ali smo ga zavoljeli s vremenom i shvatili da bi nam bez njega bilo tisuću puta dosadnije u baznom kampu. Kao što sam spomenuo – Marco je neobičan. Škrt je do te mjere da je već postajalo smiješno. Prvo što nas je upitao kad smo se upoznali bilo je jesu li porteri koji nose opremu deset dana do baznog kampa i nama bili jako bezobrazni? Zbunjeno ga gledamo jer nismo imali ni približno takvo iskustvo, a on nam napomene da se žustro posvađao sa svojim porterom kad mu je ostavio njegovih šezdeset kila opreme koje je na leđima deset dana nosio. Nije nam bilo potpuno jasno zašto, pa smo mu dalje postavljali pitanja da bismo na kraju shvatili kako je došlo do toga. Ispostavilo se da porteru gotovo da nije ostavio nikakvu napojnicu. Uobičajeno je da se za taj put i tu kilažu porteru ostavi barem 150 – 200 dolara napojnice, a Marco mu je dao osam, ponavljam – osam dolara. Tu smo se čak i Nakul i ja naljutili na njega jer stvarno nije u redu. Par minuta kasnije saznajemo od njega da se penje na Lhotse, vrh od osam tisuća i nešto metara pokraj Everesta i to bez kisika. Divimo mu se jer to je stvarno velika stvar, ali ubrzo saznajemo da se penje bez kisika samo zato što mu je tako ekspedicija jeftinija jer ne mora plaćati kisik. Nije da nema iskustva, s 27 godina popeo se na Cho Oyu bez kisika, dva puta se probao popeti na Everest sa sjeverne, malo lakše strane, ali nije uspio jer je oba puta dobio bronhitis. Poseban je bio i po tome što je imao istu opremu u kojoj se penjao prije trideset godina, zastarjela je i teška.
Idućih nekoliko dana proučavali smo njega i njegove čudne navike. U baznom kampu pijete vodu koja se otopi iz ledenjaka, a njemu je to bilo nedopustivo. Žalio se da mu agencija nije omogućila elektrolite za tu vodu, a sam ih nije donio, kao što smo svi mi ostali, zbog svoje škrtosti. Smetalo ga je gotovo sve i žalio se svakih par minuta na nešto. S vremenom, počeli smo uživati u njegovim žalbama i gunđanjima, postao nam je zabavan i smiješan, a na kraju svega, dobar lik koji je uz sve to bio spreman i pomoći. Uvukao nam se pod kožu i bio je dio tima. Doslovno je svako jutro odlazio u ledenjak vježbati. Nažalost, zbog loše komunikacije i zbog razmišljanja da će agencija za njega sve napraviti, njegova ekspedicija nije završila uspješno. Promijenio je šerpu jer prvi kojeg je imao bio je lijen i nije mu se uopće dalo penjati, a drugi kojeg je dobio bio je pijanac, stvarno nije imao sreće. Uz to, nije se znao ni izboriti za sebe. Tjednima smo mu govorili da poduzme nešto jer šerpe ne rade s njim aklimatizacijske rotacije koje su mu prijeko potrebne s obzirom na to da se penje bez kisika, a on je samo odgađao suočiti se s time. Vrijeme je prolazilo i kad je došlo do završnih uspona, nije bio dovoljno spreman i aklimatiziran pa zbog toga nije ni uspio. Žao mi ga je bilo bez obzira na to što je veliki dio tog neuspjeha njegova odgovornost i greška jer mu je osvajanje Everesta bila zadnja penjačka želja.
Prošlo je nekoliko dana u čekanju bilo kakvih novih informacija o otvaranju rute kroz ledopad, ali ništa se nije micalo s mrtve točke. Iznad baznog kampa u visinu se protežu svakakve planine, ali definitivno najupečatljivija je planina Pumori. Zovu je i malom sestrom Everesta i jedan je od najtežih tehničkih uspona. Izrazito je smrtonosna i opasna, a nema na njoj ni postavljenih sigurnosnih užeta. Odlučili smo otići do visokog kampa planine Pumori, aklimatizacijski uspon do otprilike 5700 m. Trebalo nam je oko tri sata uspona, a ja sam se umorio puno više nego što sam očekivao. Nakul, koji je inače sporiji od mene, bio je puno energičniji i brži od mene. Putem smo sreli pripadnike ekspedicije britanske vojske čiji je član davno bio i Nakul i to Royal Air Forcea. Nakul se zapričao s njima dobrih petnaestak minuta, a Rinji i ja napredovali smo prema gore. Nije dugo trebalo da nas energičan Nakul dostigne jer ja sam sporo napredovao. Bio sam užasno zapuhan i teško sam dolazio do zraka. Nisam se mogao riješiti osjećaja brige zbog, po meni, ne dovoljno dobrog uspona. U mislima mi se do kraja dana motalo da ako sam sad toliko spor i slab, kako će onda biti na Everestu za koji tjedan na puno višoj visini i hoću li uopće moći do tih visina?
Kada smo se vratili s „malog izleta“ na planinu Pumori, dočekale su nas prve pozitivne vijesti i barem neki pomak s mrtve točke u Khumbu ledopadu. Tog su dana u ledopad otišli profesionalci zvani „Icefall Doctors“ s preko pedeset iskusnih šerpi da zajedno probaju pronaći prolaz kroz ledopad. Situacija je već bila jako napeta – otvaranje tog dijela rute kasni već dvadesetak dana. U popodnevnim satima, kad su se vratili, stigla je vijest da je u gornjem dijelu ledopada neki ogromni blok leda koji predstavlja veliku opasnost jer, ako se sruši, može ubiti puno ljudi prilikom uspona. Njihova procjena bila je da bi se mogao odlomiti svakog dana u idućih deset dana te se s otvaranjem rute čeka dok se taj blok ne odlomi. Taj komad leda veličine je petokatne zgrade, a pukotina je pri dnu nekoliko metara velika te to ulijeva nadu da će se dosta brzo srušiti.
Raspoloženje u baznom kampu odmah je poraslo, a ubrzo stiže nova informacija koja nam je svima ulila velike nade. Navodno su petorica iskusnih šerpi ostali u Khumbu ledopadu i kad su se svi ostali okrenuli, oni su probili rutu do Kampa 1. Radilo se o nekim od najiskusnijih šerpi na svijetu, a poslali su poruke da vjeruju da je ruta koju su otvorili sigurna za penjače. S obzirom na to da se radi o nekima od najboljih i najiskusnijih ljudi koji su se na Everest popeli više od dvadesetak puta, njihova riječ nešto i znači. No, prije nego državna agencija SPCC koja je zadužena za Khumbu ledopad ne odobri tu rutu kao sigurnu – nema prolaza za komercijalne penjačke ekspedicije. Čekamo da SPCC blagoslovi rutu i da se sezona Everesta službeno otvori pa da poletimo na prvu visinsku rotaciju do Kampa 2. Sljedeća dva dana nije bilo nikakvih novih vijesti mada smo znali da je pitanje jednog do dva dana kad će se otvoriti. Nije mi se više čekalo te sam sa Sandeepom i Rinjijem dogovorio da idemo odraditi prvu visinsku rotaciju na vrh Lobuche Easta. To je vrh udaljen jedan dan hoda od baznog kampa do podnožja planine, a nalazi se na 6119 m nadmorske visine. Uobičajeni je vrh za aklimatizaciju za Everest, a to mi je prilika da upišem još jedan vrh preko 6000 m u svoj penjački životopis. Kad se vratimo, za tri do četiri dana nakon tog uspona, ruta će sigurno biti otvorena kroz Khumbu ledopad, a mi ćemo biti još bolje aklimatizirani.
Nastavlja se...
Nakon prvih dana u baznom kampu, Matija kreće na Lobuche East — zahtjevan aklimatizacijski uspon i prvi pravi test prije Everesta. U sljedećem dijelu vodi nas među led, užad i izazove na velikoj visini.
3. dio: Uspon na Lobuche East - uskoro.
Natrag na nomago.hr
