Ovo je 3. dio serijala „Moj uspon na Mount Everest”.
Ako još niste, pročitajte 2. dio: Bazni kamp
Ujutro, 28. travnja, u 5:50 probudio sam se relativno dobro raspoložen. U baznom kampu inače nemam baš dobar san. Sat mi iz dana u dan pokazuje vrijednost sna od 20 do najviše 60 od mogućih 100. Baš me briga, tog jutra osjećao sam se baš dobro naspavan. Zbog količine tekućine koju pijem preko dana, noću se obavezno barem dva puta budim zbog pišanja, a nekoliko puta i zbog zvukova iz Khumbu ledopada ili neke lavine. U šatoru, a i izvan šatora jako je hladno, ali na pišanje idem samo u gaćama i kratkoj majici jer mi se ne da oblačiti. Važno je samo, čim izađem iz tople vreće za spavanje, da je brzo preklopim da se ne ohladi iznutra. U sitnim noćnim satima kad izađem iz šatora, uvijek gledam u nebo jer zvijezde posebno sjaje na Everestu zato što nema nikakvog svjetlosnog zagađenja.
Imao sam kojih sat i pol do doručka pa sam na brzinu oprao zube i vratio se u šator kako bih počeo s pakiranjem za trodnevni uspon na Lobuche East. Rinji i ja krećemo nakon doručka oko 10 ujutro. Tijekom doručka, Nakul, koji se prije koja dva tjedna popeo na Lobuche East, odlučio je ići s nama. Provjerio je s Nobuom, svojim šerpom je li to moguće i odmah se otišao pakirati. Ni njemu se ne sjedi više u baznom kampu čekajući otvaranje rute. U nekom smo trenutku odlučili krenuti nakon 13 sati jer nam se nigdje ne žuri, ali sam otišao završiti pakiranje da mogu na miru čekati polazak. Spakirani ruksak stavio sam na leđa i krenuo prema zajedničkom šatoru jer se više nemam potrebe vraćati u svoj šator. U prolazu naletim na Sandeepa koji podigne moj ruksak da provjeri težinu i samo se podmuklo nasmije kako samo on to zna, a to mi signalizira da je ruksak pretežak. Apsolutno mi nije jasno kako može biti pretežak – pa ne nosim doslovno ništa sa sobom. U ruksaku su mi stvari koje mi doslovno trebaju i ništa dodatnoga. Nisam spakirao niti ekstra gaće ni čarape, a ni dodatnu majicu za ovaj trodnevni uspon. U ruksaku mi je vreća za spavanje i to ne ona debela i veća za -40 C, nego manja za -20 C, pojas sa svim karabinerima, jumarom i ATC uređajem, par energetskih gelova i dvije čokoladice, dva paketa maramica, palo santo veličine prsta i upaljač za sreću, jedne debele i tanje rukavice, pasta za zube sa četkicom, gojzerice za 8000 m i krema za sunce. To je to: doslovno na četiri dana idem u istoj odjeći.
Kad smo završili s ručkom i bilo je vrijeme pokreta, čekali smo Nakula da se spremi dobrih 45 minuta iako je već bio spakiran. Sva trojica smo već ludi zbog čekanja, a u šator ulazi Marco. Na jednoj nozi ima gojzericu, na drugoj japanku i hlače do pola guzice koje vise. Krenuo mi je govoriti kako nije dobro da idemo u Lobuche, da tamo kad spavamo smrdi po benzinu i da zbog toga kasnije nećemo uspjeti popeti se na Everest. Nitko ne shvaća njegovo baljezganje, niti od kuda dolazi pa ga više-manje ignoriramo. Oko pola sata je govorio o mirisu benzina i nije prestao sve dok se Nakul nije spremio i dok nismo krenuli.
Trebalo nam je oko tri sata do sela Lobuche podno istoimene planine. Put nije zahtjevan i već smo ga prolazili kad smo dolazili u bazni kamp. Hodajući, svaki od nas je bio u nekom svojem filmu i jedva da smo dvije riječi progovorili putem. Takvi trenuci česti su u planinama; dugo hodaš i samo vrtiš vlastite priče i razmišljanja u glavi. Meni je u mislima bilo kako će biti kad se uspješno (nadam se) vratim s ekspedicije. U glavi su mi slike kako ulazim u zgradu i zovem lift, a u stanu već dio ekipe čeka. Čujem zvuk zvona i osjećam kako pritišćem gumb na portafonu da otvorim vrata. Znam da je još dugi put do Zagreba, ali znam da će se i isplatiti. Putem je snažno puhao hladan vjetar i bilo mi je jako hladno za prste. Ne da mi se izvaditi rukavice iz ruksaka, a šake i prsti mi dobivaju tanke bijele linije na koži koliko su isušene od vjetra. Kao što sam predvidio – u trenutku kad smo došli do Lobuche sela, Sandeep nam je javio da je ruta u Khumbu ledopadu službeno otvorena. Odlične vijesti podigle su nam raspoloženje jer već smo i sumnjali hoće li se uopće otvoriti ove godine. Sada se prvo penjemo na Lobuche East, vraćamo se u bazni kamp, a onda krećemo na Everest. Jednu noć smo prespavali u Tea Houseu i bilo je predivno barem na kratko spavati u građevini, a ne u šatoru, no nedostajala mi je Lucija.
Nikad ne podcijeni nijednu planinu, bez obzira koliko visoka ili niska bila, bez obzira što se priča o njoj: je li jednostavna ili teška za penjanje. Mislio sam da će Lobuche East biti samo jedna šetnjica u parku, ali prevario sam se. Nije da je bilo toliko teško, ali zadnji dio uspona pokazao je zube, a to je došlo kao iznenađenje kad misliš da će biti samo lako. Nakon provedene noći u selu Lobuche, krenuli smo prema Lobuche High Campu, koji je zapravo bazni kamp planine. Čim smo došli oko podneva, nije mi promaklo koliko je kamp u lošem stanju. Mislim da nikad nisam vidio prljaviji bazni kamp i šatore koji su na rubu raspadanja. Tome je još i pridonijelo loše vrijeme s maglom i slabim padanjem snijega koje je više podsjećalo na kišu, pojačavajući depresivne osjećaje.
Nakul i ja odmah smo otišli pojesti ručak da što prije odemo u šator i probamo barem malo oko sklopiti jer nas čeka noćni uspon. Hrana koju smo dobili za ručak bila je ista kao i bazni kamp – prljava i depresivna. Znamo da jesti moramo, ipak je to jedna od najvažnijih stvari na visokim planinama pa se nekako forsiramo da završimo tanjur. Malo ogovaramo našeg dragog Talijana Marca i smrzavamo se. U ovom baznom kampu nema infrastrukture kao u baznom kampu Everesta, tako nema ni grijanog šatora.
Već smo bili pri kraju ručka i polako smo se spremali otići svaki u svoj šator, kad je ušao mladi dečkić od jedva dvadeset i koju godinu, uplašen do kosti, ali uzbuđen, željan i ambiciozan. Odmah na prvu je tako zračio, a podrijetlom je iz Malezije. Kaže da je prije koji mjesec završio zadnju godinu medicinskog fakulteta. Sam je tu, a u pratnji ima nekog čudnog vodiča koji jedva da i priča engleski. Upravo je odradio Everest Base Camp trek i sad je na red za penjanje došao Lobuche East. To mu je želja od kad je počeo planirati put u Nepal i to zato što mu roditelji to ne dopuštaju. Želi se dokazati i iznenaditi ih ovim usponom, plan mu je da im s vrha pošalje sliku jer oni naravno ne znaju što mladi nevaljalac radi. U njegovoj uplašenosti vidio se ponos koji jedva čeka da izbije van s tim uspješnim usponom, odnosno, ako bude uspješan. Nije baš htio jesti ručak, a Nakul i ja smo ga uporno forsirali da sve pojede. Treba mu energije, pogotovo kad je toliko uplašen. Cijelo vrijeme sam ga smirivao da će sve biti dobro i da u tom usponu mora uživati, a ne samo brinuti. Hrabrio sam ga jer mi ga je bilo žao i jako sam htio da uspije. Jedan takav uspon može jako puno značiti za njegovo samopouzdanje kroz život. On je bio dosta otvoren po pitanju svoje zbunjenosti, zabrinutosti i straha od planine, jasno je to komunicirao prema meni, a ja sam se pitao kako to da ga njegov šerpa nije pripremio za to što je ispred njega. Podsjetio me na mene jer sam se već tisuću puta našao u situaciji da nemam pojma što je ispred mene i idem glavom kroz zid pa kud puklo da puklo. Uz sve informacije i upute kako da pristupi ovom vrhu, obećao sam mu da, ako se sretnemo na planini, pobrinut ću se za njega i pomoći mu.
Tijekom popodneva smo pokušavali malo spavati, ali ni na pola sata nisam uspio zaspati. Oko ponoći je bilo vrijeme pokreta i svi smo se našli u hladnom šatoru pa pojeli laganu večeru. U šatoru je blato po tlu, u sredini se nalazi plastični klimavi i vrlo prljavi stol, iznad njega jedna žarulja s depresivnim svjetlom. Nakul i ja, budući da smo iskusni planinari, došli smo već u punoj ratnoj spremi – na sebi već imamo pojas sa svim karabinerima i ostalom opremom koja nam treba, ruksaci spremni, podrukavice i rukavice spremne, na kacigi naglavna lampa. Sve je na svojem mjestu, u džepovima točno ono što u kojem džepu mora biti, sve do sitnog detalja. U unutarnjim džepovima baznog sloja uvijek držim ekstra baterije, mobitel i bilo koju drugu elektroniku da bude na toplom, u velikom džepu pernate jakne boca je od jedne litre s vodom – to mi je dosta za cijelu noć penjanja i to je sva voda koju nosim sa sobom na uspon. U džepovima hlača nosim maramice i pokoji energetski gel koji se ne smrzava. U vanjskom džepu jakne imam pokoju pločicu kompresiranog voća što se također ne smrzava. U ruksaku su mi dodatne rukavice i nešto suhog voća i orašastih plodova dovoljno da preživim 24h ako dođe do problematičnih situacija prilikom uspona. Kad smo ušli na večeru u taj depresivni šator, bili smo spremni da visimo na stijeni na 6000 metara ili da hodamo pod 80 stupnjeva nagiba po plavom ledu. To je pravilan pristup planini – biti spreman i imati sa sobom isključivo ono što ti treba, ni gram više.
Nekoliko minuta nakon nas dvojice, pojavio se naš mladi prijatelj iz Malezije. Nije uopće bio spreman, nije ni znao što mu treba. U ruksaku mu je bilo svašta pobacano – što mu treba i što mu ne treba. Zjenice su mu raširene od straha jer prvi put vjerojatno ide na planinu po noći. Sigurno su mu u glavi misli da bi radije večerao sad s roditeljima i prijateljima doma u Maleziji nego u mrkli mrak, po zimi, krenuo na planinu. Smirujem ga i govorim mu da je normalno da je prestrašen, ali da nema zašto paničariti. Njegov šerpa očito nije obavio posao koji je trebao, a to je da ga pripremi. On nema iskustva u planinama, a vrh od 6000 m stvarno nije mala stvar. Potrudio sam se da mu još jednom dam sve savjete, pomogao sam mu staviti pojas i provjerio mu svu opremu, da je sve na svojem mjestu. Preporučio sam mu koje da rukavice prve koristi i u kojem trenutku da ih promijeni i za kraj – nekoliko puta sam mu ponovio da ne zaboravi u svemu uživati jer - zato je tu. Dao sam mu do znanja da mora biti već sad ponosan na sebe; nalazi se daleko od doma usred Himalaja i u noći kreće na uspon od 6000 m dok većina njegovih prijatelja doma gleda Netflix. Rekao sam mu da nađe misli u glavi koje ga pokreću, ma koje god da one bile: egoistične, sebične, tople, ljubavne i da ga voze gore do vrha i nazad.
Nakon popijenog čaja, došlo je vrijeme za pokret. Pokret u mrak i tišinu. Svi oni koji nikad nisu bili nekoliko tisuća metara iznad mora, u Himalajama usred noći, ne znaju što je mir i tišina. Ako nije olujno, potpuna je tišina i zrak je posebno mekan. Hladno je, ali je mirno, kao da taj prostor i vrijeme za buku ni ne zna. Lijepo je i spokojno i uvijek uživam u tome kako je poseban osjećaj doživjeti mirnu himalajsku noć. Nijedna noć nigdje drugdje nije toliko pitoma kao mirna noć u Himalajama. Svjestan sam da se to mirno stanje vrlo brzo može i pretvoriti u potpuni kaos, tako da treba uvijek biti na oprezu.
Izlazimo iz šatora Rinji, Nobu, Nakul i ja; na brzinu još jednom međusobno provjerimo opremu na pojasevima da je sve u redu, kad primijetim da je naš mladi Malezijac već krenuo sa svojim šerpom i to bez pojasa. Bili su oko pedeset metara ispred nas prije nego smo nas četvero krenuli. U prvih dvadesetak metara Rinji i ja odvojili smo se od Nobua i Nakula jer je Nakul nešto krenuo brljati po opremi, a meni ga se više nije dalo čekati. U nekoliko minuta Rinji i ja sustigli smo dječaka i njegovog šerpu. Bez obzira na to što smo desetak puta brži od njih, nekako smo nastavili hodati iza njih, a to se pokazalo kao dobra odluka. Idućih nekoliko sati i više od polovice uspona na Lobuche East doslovno sam mu rukama hvatao gojzerice i stavljao ih gdje ih treba staviti kako bi mu korak bio siguran. Poskliznuo se više od desetak puta, a ja sam ga uhvatio da ne prokliže dolje; napadao je svježi snijeg i bilo je dosta sklisko.
Apsolutno mi je suludo bilo da nije na nogama imao niti dereze, a ni pojas. Toliko sam bio bijesan na njegovog šerpu da to ne mogu ni opisati. Rinji i ja, kao i Nakul i Nobu kojima je ovo samo aklimatizacijski uspon za Everest imamo i pojas i dereze, stvarno ne razumijem zašto klinac bez iskustva nema?!
Isto je kao i u kuhinji; bez obzira koliko iskustva imao i koliko puta nešto skuhao, uvijek probam ono što kuham po desetak puta, pa recepte i dalje važem na mikro vagu. S druge strane koliko puta u kuhinji zateknem nekog iz svojeg tima ili čak šefa kuhinje da ne važu i ne probaju hranu. Očito je to razlika između profesionalaca i onih koji samo misle da to jesu.
Hodao sam svega pet centimetara iza njega jer nisam želio da nastrada, a još više sam želio da uspije. Gubio sam zbog toga dosta energije, ali nije mi bio problem. Tek nakon nekoliko sati i prvih zraka sunca, njegovom šerpi napokon je došlo do glave da bi možda bilo dobro da stave pojas i dereze. Jednom kad je sve imao na sebi, dao sam mu do znanja da nikad, ali baš nikad ne skida sigurnosni karabiner s užeta. Bolje da ga skine onaj koji te pretječe, ali samo ti nemoj – rekao sam mu. Sad je napokon bio siguran, a ja sam još nekih petnaestak minuta ostao iza njega da se uvjerim da je shvatio da nikad ne smije otkačiti sigurnosni karabiner s užeta. Rinji je cijelo vrijeme bio iza mene i napokon sam mu rekao da sad idemo prestići sve one koji su ispred nas i da je klinac sad siguran. Rinji je samo potvrdno mahnuo rukom da krenem s prestizanjem i da idemo sad svojim ritmom te da ja budem prvi, a on me prati.
Ubrzo smo prestigli petnaestak ljudi koji su bili ispred nas i penjali smo se po plavom ledu pod kutom od nekih sedamdeset stupnjeva Jumar povlačim desnom rukom, a noge jedna pred drugu.
Uvijek nalazim neki ritam koji mi olakša jer ovaj nagib u kombinaciji s plavim ledom dosta je zahtjevan i fizički naporan. Ritam na Lobucheu mi je bio dosta čudan, ali nekako je funkcionirao. Brojao sam trinaest velikih koraka pa stanka od minute i tako u krug. Vrlo brzo smo napredovali na planini, a čak je i Rinji iza mene bio prilično uspuhan.
Prestigli smo sve penjače ispred sebe i tog jutra bili smo prvi na vrhu Lobuche Easta. Na vrhu smo si međusobno čestitali, napravili nekoliko fotografija i krenuli prema dolje.
Na silasku, blizu vrha, kad idete dolje svima veselo čestitate na usponu jer su blizu i gotovo sigurno će uspjeti, a to im i daje malo elana pred sam kraj. Većini na ovom usponu, ovaj vrh je njihov Everest i svi su jako uzbuđeni netom prije vrha. Uskoro, malo ispod vrha, sreli smo i Nobua i Nakula te s njima malo stali i pričali gluposti. Sreo sam i svojeg prijatelja iz Malezije, izgledao je poprilično iscrpljen, bez ijednog atoma energije u sebi. Malo sam ga ohrabrio i možda mrvicu lagao da je vrh puno bliže nego što zapravo je.
Kasnije toga dana saznao sam da je i on uspješno došao do vrha. Do dolje, Rinji i ja išli smo jako brzo i nismo stali sve dok se nismo spustili do baznog kampa. Kad smo stigli bio sam baš jako iscrpljen, a glava me baš ubijala.
Nastavlja se…
Nakon uspona na Lobuche East Matija se vraća u bazni kamp, no pravi izazovi tek slijede. U sljedećem dijelu kreće na prvu visinsku rotaciju na Mount Everestu — kroz Khumbu ledopad i prema višim kampovima na planini.
4. dio: Prva visinska rotacija na Everestu – uskoro.
Natrag na nomago.hr
